Jer nije kraj dok se bend ne sjeti kako pjesma zapravo ide — a i tad postoji realna šansa za još jedan solo.

Postoje muzički pravci u kojima vladaju pravila muzike: logična melodija, harmoničnost, sklad (otud SKLADba), … — sve je usklađeno i na svom mjestu. A postoji i džez: svijet u kojem red često nestaje, gdje improvizacija preuzima kontrolu, a muzika pleše na granici haosa.

Prvo, stisnite zube i poslušajte primjer džez … melodije, pa nastavite čitanje:

Džez je umjetnost u kojoj je kraj više filozofsko pitanje nego muzička činjenica. Jer, kako kažu upućeni, nije gotovo dok se improvizacija sama ne umori.

Džez koncerti su jedinstveno iskustvo. Počinju nečim što liči na pjesmu, a zatim se vrlo brzo pretvore u kolektivnu potragu za izgubljenom temom. Publika u početku klimne glavom, pokušavajući uhvatiti ritam, ali već nakon trećeg solo izleta postaje jasno: ritam je više prijedlog nego pravilo.

Saksofon kreće hrabro, kao da zna gdje ide. Truba ga prati, ali s blagim zakašnjenjem — možda namjerno, možda iz uvjerenja da je kašnjenje zapravo stil. Klavir se ubacuje između, kao glas razuma koji je odavno odustao od pokušaja da uvede red. Bubanj, s druge strane, vodi vlastiti razgovor sa univerzumom. I svi su u pravu. Ili barem tako tvrde.

Najzanimljiviji trenutak svakog džez nastupa je onaj kada publika pomisli da je kraj. Muzičari se pogledaju, neko klimne glavom, tempo se smiri… i onda, niotkuda, još jedan solo. Jer, naravno, nije kraj dok se bend ne sjeti kako pjesma zapravo ide.

U džez svijetu, melodija je kao stari poznanik — svi ga se sjećaju, ali niko nije siguran gdje trenutno živi. Tema se pojavi na početku, kao formalnost, a zatim nestane u lavirintu improvizacije, da bi se možda vratila na kraju, ako se muzičari slože da je vrijeme.

Publika? Ona je posebna priča. Dok se neupućeni zbunjeno okreću, iskusni znalci zatvaraju oči i klimaju glavom, kao da svaka nota ima duboko, gotovo metafizičko značenje. A možda i ima. Ili je jednostavno riječ o dobro uvježbanom izrazu lica koji kaže: “Razumijem ovo”, iako negdje duboko tinja sumnja.

Ipak, treba priznati — džez ima svoju čar. U svijetu gdje sve mora imati strukturu, red i smisao, postoji nešto oslobađajuće u činjenici da neko izađe na binu i odluči da će večeras melodija biti samo sugestija. Da će ritam biti stvar dogovora. I da će kraj doći… kad već dođe.

Jer, na kraju krajeva, nije gotovo dok se svi ne vrate na istu stvar — makar slučajno.