Kako je mirovni prijedlog iz Lisabona pokušao zaustaviti rat u BiH i zašto i danas izaziva duboke političke podjele

Kutiljerov plan, poznat i kao Carrington–Cutileirov plan ili Lisabonski sporazum, predstavlja jedan od najkontroverznijih političkih dokumenata u modernoj historiji Bosne i Hercegovine. Nastao početkom 1992. godine, u trenutku kada se Jugoslavija raspadala, plan je bio pokušaj Evropske zajednice da spriječi rat u BiH kroz politički kompromis između Bošnjaka, Srba i Hrvata.

I danas, više od tri decenije kasnije, oko ovog plana vode se žestoke rasprave. Jedni tvrde da je njegovo odbacivanje otvorilo vrata krvavom ratu, dok drugi smatraju da bi njegovo prihvatanje značilo legalizaciju etničke podjele države i stvaranje temelja za trajnu destabilizaciju Bosne i Hercegovine.

Nastanak plana uoči raspada Jugoslavije

Početkom 1992. godine Bosna i Hercegovina nalazila se u izuzetno složenoj političkoj situaciji. Nakon izlaska Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije, postalo je jasno da će se i BiH suočiti s pitanjem nezavisnosti.

U isto vrijeme rasle su tenzije između tri dominantne nacionalne politike:

  • SDA pod vodstvom Alije Izetbegovića,
  • SDS-a Radovana Karadžića,
  • te HDZ-a BiH kojeg je predvodio Mate Boban.

Evropska zajednica pokušala je spriječiti izbijanje rata organizovanjem mirovne konferencije pod vodstvom britanskog diplomate Lorda Petera Carringtona i portugalskog diplomate Joséa Cutileira.

Rezultat tih pregovora bio je Carrington–Cutileirov plan, predstavljen u februaru 1992. godine.

Šta je predviđao Kutiljerov plan?

Suština plana bila je da Bosna i Hercegovina ostane međunarodno priznata i formalno jedinstvena država, ali sa snažno decentralizovanim sistemom vlasti zasnovanim na nacionalnim teritorijalnim jedinicama.

Plan je predviđao:

  • podjelu BiH na tri konstitutivne nacionalne jedinice,
  • široku autonomiju lokalnih i regionalnih vlasti,
  • veoma ograničenu centralnu vlast,
  • sistem etničkog predstavljanja na svim nivoima vlasti.

Prema nekim verzijama prijedloga:

  • Bošnjacima bi pripalo oko 44% teritorije,
  • Srbima oko 44%,
  • Hrvatima oko 12% teritorije BiH.

Iako je država formalno trebala ostati cjelovita, mnogi analitičari smatraju da je plan praktično uvodio etničku teritorijalizaciju Bosne i Hercegovine.

Posebno kontroverzno bilo je to što bi pojedine opštine bile uključene u određene nacionalne jedinice čak i tamo gdje nije postojala jasna etnička većina.

Potpisivanje sporazuma u Lisabonu

Dana 18. marta 1992. godine sporazum su preliminarno potpisali:

  • Alija Izetbegović,
  • Radovan Karadžić,
  • Mate Boban.

U tom trenutku činilo se da postoji mogućnost političkog kompromisa koji bi mogao izbjeći rat.

Međutim, situacija se vrlo brzo promijenila.

Zašto je Alija Izetbegović naknadno povukao potpis?

Samo deset dana nakon potpisivanja sporazuma, Alija Izetbegović povukao je svoj potpis i odbacio plan.

Prema brojnim izvorima, ključni trenutak bio je sastanak sa američkim ambasadorom Warrenom Zimmermannom u Sarajevu. Godinama postoje tvrdnje da je američka diplomatija ohrabrila bosanskohercegovačko rukovodstvo da odbaci plan i nastavi put prema međunarodnom priznanju nezavisne i unitarne BiH.

Međutim, Warren Zimmermann je kasnije negirao tvrdnje da je nagovorio Izetbegovića da odbije sporazum.

Sam Izetbegović smatrao je da plan vodi etničkoj podjeli države i da bi dugoročno uništio ideju multietničke Bosne i Hercegovine. Njegova politika bila je usmjerena prema međunarodno priznatoj, građanskoj i jedinstvenoj državi.

Da li je Kutiljerov plan mogao spriječiti rat?

Ovo pitanje i danas dijeli historičare, političare i javnost.

Jedna grupa autora smatra da je odbacivanje plana bila velika historijska greška jer je to bio posljednji trenutak kada je politički kompromis još bio moguć. Prema tom tumačenju, prihvatanjem plana možda bi bio izbjegnut rat u kojem je poginulo više od 100.000 ljudi.

Drugi smatraju da rat vjerovatno ne bi bio spriječen, jer su već postojali ozbiljni projekti teritorijalne podjele i stvaranja etnički homogenih prostora. Prema tom viđenju, Kutiljerov plan samo bi formalizirao procese koji su već bili pokrenuti.

Kritičari plana ističu da bi:

  • etnička podjela dodatno ojačala nacionalizme,
  • centralna država bila gotovo nemoćna,
  • a teritorijalna organizacija zasnovana na etničkom principu dugoročno vodila novim sukobima.

Veza između Kutiljerovog plana i Dejtonskog sporazuma

Zanimljivo je da mnogi analitičari danas tvrde kako je Dejtonski sporazum iz 1995. godine, kojim je zaustavljen rat u BiH, zapravo sadržavao određene elemente slične Kutiljerovom planu.

I Dejton je:

  • zadržao međunarodno priznatu BiH,
  • ali ju je podijelio na entitete,
  • uz složen sistem etničke raspodjele vlasti.

José Cutileiro je godinama kasnije izjavio da je vjerovao kako samo decentralizovana BiH sa tri nacionalne komponente može opstati kao funkcionalna država.

Naslijeđe plana i savremene rasprave

Kutiljerov plan ostaje jedna od ključnih tačaka rasprava o uzrocima rata u Bosni i Hercegovini.

Za jedne:

  • on predstavlja propuštenu priliku za mir.

Za druge:

  • simbolizira pokušaj međunarodne zajednice da legalizuje etničku podjelu Bosne i Hercegovine.

Bez obzira na različita tumačenja, činjenica je da je samo nekoliko sedmica nakon propasti pregovora Bosna i Hercegovina ušla u najkrvaviji sukob u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Zbog toga se Kutiljerov plan i danas posmatra ne samo kao diplomatski dokument, već i kao simbol jednog od najdramatičnijih historijskih trenutaka u modernoj historiji Bosne i Hercegovine.