admin
Nastava u prvoj smjeni obustavljena, sigurnost učenika trenutno nije ugrožena – ali, da li je dovoljno djelovazi reaktivno?
Povodom dojava o postavljenim eksplozivnim napravama u više osnovnih i srednjih škola na području Tuzlanskog kantona, policijski službenici Ministarstva unutrašnjih poslova TK odmah su izašli na teren i započeli provjere školskih objekata.
Kako su saopćili Vlada TK i Ministarstvo obrazovanja i nauke TK, sve aktivnosti provode se u skladu sa zakonskim i sigurnosnim procedurama, a uprave škola i nastavno osoblje postupaju prema propisanim protokolima. Sigurnost učenika i zaposlenih, prema trenutno dostupnim informacijama, nije ugrožena i ostaje apsolutni prioritet.
U koordinaciji s nadležnim službama, učenici su pravovremeno udaljeni iz školskih objekata i upućeni kućama, te je iz sigurnosnih razloga nastava u prvoj smjeni obustavljena. O nastavku nastave u drugoj smjeni odlučit će se nakon okončanja policijskih provjera i procjena nadležnih institucija.
Roditelji i staratelji bit će blagovremeno informisani putem uprava škola, a nadležne institucije pozvale su javnost na smirenost i praćenje informacija isključivo putem zvaničnih izvora.
Sigurnost učenika ne počinje evakuacijom, nego prevencijom
Iako su brze reakcije policije, evakuacija učenika i privremena obustava nastave nužne i opravdane mjere u ovakvim situacijama, one same po sebi ne mogu biti temelj dugoročne sigurnosti djece u obrazovnim ustanovama. Stvarna sigurnost učenika ne počiva isključivo na provjerama dojava, već na sistemskom i kontinuiranom radu više institucija.
Prije svega, važnu ulogu imaju obrazovne institucije, koje osim nastavnog procesa trebaju imati razvijene mehanizme za rano prepoznavanje rizičnih ponašanja, psiholoških problema i socijalne isključenosti. U tom kontekstu, uloga školskih pedagoga, psihologa i stručnih službi mora biti ojačana, ne samo formalno, već i suštinski.
Centri za socijalni rad, zdravstvene ustanove, posebno službe mentalnog zdravlja, kao i policijske strukture, trebaju djelovati koordinirano i preventivno, a ne isključivo reaktivno. Operativni rad na terenu, praćenje online prostora, rana identifikacija potencijalnih prijetnji i pravovremena razmjena informacija između institucija ključni su kako bi se spriječilo da do lažnih, ali i potencijalno opasnih dojava uopšte dođe.
Na kraju, odgovornost je i na društvu u cjelini. Sigurnost djece ne može se svesti na jednokratne policijske intervencije, već zahtijeva ozbiljan, dugoročan i međuresorni pristup u kojem prevencija ima jednako važnu ulogu kao i reakcija. Samo takav sistem može osigurati da škole ostanu ono što moraju biti – sigurna mjesta za učenje, razvoj i odrastanje djece.
