Od „znate kome pripadate“ do “ja sam dobri Bošnjanin”: šta nam poruke Irfana Halilagića govore o odnosu prema Bosancima?

UVOD: Ovaj članak nismo pisali „iz glave“ niti stihijski. Proveli smo ozbiljno istraživanje kako bismo iznijeli činjenice, a ne manipulacije. Tekst nije usmjeren protiv bilo koje osobe ili grupe, već protiv neznanja, neukosti ili manipulacije koja proizlazi iz uvjerenja da je publika kojoj se obraća neuka, neobrazovana i nezainteresovana za istinu i činjenice. Naš cilj nije da bilo kome namećemo mišljenje, već da kroz provjerljive istorijske izvore otvorimo pitanja o riječima koje javne ličnosti koriste i značenju koje one nose.

Članak nije pisan ni za one kojima istina i činjenice ne znače ništa naspram slijepe odanosti ideologiji i stranci. To je pitanje ličnog izbora, a s tim se svako morao suočiti i raskrstiti nakon prvih parlamentarnih izbora u BiH 1990. godine.

Ovaj tekst namijenjen je prije svega onima koji žele znati, provjeriti i razumjeti – bez obzira na stranačku, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost.

Nedavno je u Lukavcu održan centralni skup Stranke demokratske akcije (SDA) za Izbornu jedinicu 403.

Ono što je privuklo našu pažnju jeste prilično strastven i vatren govor aktuelnog premijera Tuzlanskog kantona Irfana Halilagića, kandidata za Parlament Federacije BiH, odnosno barem dvije stvari koje je tokom obraćanja izgovorio.

Robovlasništvo, kmetovi ili…

Prva rečenica bila je upućena onima koji su sjedili ispred bine Centra za kulturu Lukavac, a opravdano je pretpostaviti i Bošnjacima – ako ne u cjelini, onda barem onima koji podržavaju SDA. Ona glasi:

– „Hvala vam što se ne krijete ko ste, šta ste i KOME pripadate.“

Možemo pretpostaviti da se mislilo na pripadnost narodu ili stranci. Ali – ipak nije tako rečeno. Rečeno je konkretno: „KOME“. Ne “kojoj stranci”, ne “kom narodu”, …

A kada se rečenica izgovori na taj način, iz nje proizlazi da oni koji su došli pripadaju neKOME – nekoj konkretnoj osobi ili eventualno grupi osoba.

Čovjek u savremenom društvu ne može pripadati nikome. Stvari i životinje – da, ali ljudska bića apsolutno ne.

Ljudsko biće na neki način jeste pripadalo nekome, ali u feudalnom sistemu srednjovjekovne i osmanske Bosne. I ovdje je važno razlikovati nekoliko istorijskih perioda.

  • Srednjovjekovna Bosna: stanovništvo je bilo pod vlašću bana odnosno kralja i lokalne vlastele. Seljaci su u velikoj mjeri imali različite feudalne obaveze prema vlasteli.
  • Osmansko carstvo (1463–1878): većina stanovništva bila je podanicima sultana. Zemljišni sistem bio je zasnovan na timarskom sistemu, a seljaci su imali obaveze prema državi i zemljišnim posjednicima.
  • Austro-Ugarska (1878–1918): Bosna i Hercegovina više nije bila osmanska pokrajina, nego područje pod austrougarskom upravom. Feudalni odnosi nisu odmah nestali. Agrarna reforma i postepeno ukidanje kmetskih odnosa odvijali su se početkom 20. stoljeća.
  • Kraljevina SHS/Jugoslavija: nakon 1918. godine donesene su agrarne reforme kojima je definitivno razgrađivan stari bosanski feudalni odnosno agrarni sistem.

Zato se, kada danas jedan političar svojim građanima kaže da mu je drago što ne kriju „kome pripadaju“, sasvim legitimno postavlja pitanje šta je zapravo htio reći.

Halilagić se deklarisao kao “dobri Bošnjanin”, a ne Bosanac – iako nije bilo Bošnjana muslimana

Druga izjava zvuči prilično zbunjujuće, posebno kada dolazi od mladog i obrazovanog čovjeka. Ona glasi:

– „… u zemlji Bosni žive dobri Bošnjani … Ja sam ponosni dobri Bošnjanin. Ponosan Bošnjak. Ponosan što pripadam tom narodu.“

Na stranu što zbog specifične prozodije, karakteristične dikcije i načina intoniranja govori Irfana Halilagića, sa svakim novim nastupom, sve više podsjećaju na način govora rahmetli Alije Izetbegovića, ali i njegovog sina Bakira Izetbegovića, zna li Halilagić uipšte o kome i čemu govori, jer postoji ogromna razlika i kontradikcija između Bošnjana i Bošnjaka.

  • Bošnjanin / Bošnjani – istorijski naziv koji se koristio za stanovnike srednjovjekovne Bosne, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. U srednjovjekovnim izvorima pojavljuju se oblici Bošnjanin i Bošnjani. Dakle, pojam je prvenstveno označavao pripadnost Bosni.
  • Bošnjak / Bošnjaci – savremeni naziv za pripadnike bošnjačkog naroda, odnosno južnoslavenski narod koji je danas jedan od konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine.

Halilagićeva izjava zato otvara i istorijsko pitanje. Bošnjani srednjovjekovne Bosne nisu bili muslimani, jer se islam među stanovništvom Bosne širi tek nakon osmanskog osvajanja 1463. godine, pa je teško shvatiti tu identifikaciju sa baš tim terminom

Naziv Bošnjanin/Bošnjani nije označavao vjeru, već pripadnost Bosni i bosanskoj državi. Bošnjani su pripadali različitim vjerskim zajednicama – Crkvi bosanskoj, katoličanstvu i pravoslavlju. Muslimanski Bošnjaci pojavljuju se kasnije, nakon osmanskog osvajanja, kada dio domaćeg stanovništva prihvata islam.

Istorijski period Bošnjana

Bošnjanin kao naziv za stanovnike Bosne najpreciznije je opisati kao srednjovjekovni etnik, ali nije moguće postaviti sasvim čvrstu granicu i reći da je korišten isključivo „od–do“.

Najraniji poznati pisani trag oblika Bošnjanin obično se vezuje za titulu bizantskog cara Manuela I Komnena oko 1166. godine.

U bosanskim domaćim dokumentima naziv je posebno dobro potvrđen od XIV stoljeća. Naprimjer, u povelji bana Stjepana II Kotromanića iz 1332. godine pojavljuje se „Bošnjanin“.

Tokom XIV i XV stoljeća „Bošnjani“ se redovno pojavljuju u bosanskim poveljama i drugim izvorima, uključujući i izraz „dobri Bošnjani“.

Naziv je zabilježen i u pismu kralja Stjepana Tomaševića iz 1461. godine, dakle neposredno pred pad srednjovjekovne Bosne.

Postoje izvori koji pokazuju upotrebu oblika Bošnjani i nakon 1463. godine, u osmanskom periodu, ali se tada postepeno širi i oblik Bošnjak, koji će kasnije postati dominantan.

Najkraće:

Bošnjani → približno XII–XV stoljeće, s naročito čestom i jasno dokumentiranom upotrebom u XIV i XV stoljeću.

Od kada se pojavljuje termin Bosanac/Bosanci?

Naziv Bosanac/Bosanci nije nastao tek nakon Austro-Ugarske.

U srednjovjekovnim izvorima, pored naziva Bošnjanin i Bošnjak, postoje stariji oblici izvedeni od imena Bosna. U povelji kralja Tvrtka II iz 1405. godine pojavljuje se oblik „Bosanscimi“, dok se u dokumentima XV stoljeća susreću izrazi poput „bosanskog roda“.

Za samu imenicu „Bosanac“ važan je zapis iz 1626. godine, u kojem Ivan Tomko Marnavić navodi „jednog Bosanca“ među ljudima različitog zemljopisnog porijekla.

Dakle, Bosanac je kao naziv za čovjeka iz Bosne dokumentiran najmanje od 1626. godine, dok su oblici izvedeni od imena Bosna potvrđeni još u srednjem vijeku.

To treba razlikovati od naziva Bošnjanin/Bošnjani, koji je u srednjovjekovnim bosanskim poveljama potvrđen znatno ranije.

Zašto onda može Bošnjanin, a ne može Bosanac?

Da se naziv „Bošnjanin/Bošnjani“ nije koristio prije više stoljeća, nekako bi se i moglo „uklopiti“. Ali otkud i zašto tolika odbojnost prema nazivu Bosanac/Bosanci po kojem nas identifikuju u cijelom svijetu?

Čini se da su u SDA spremni sebe svrstati u teritorijalnu grupu od prije više stotina godina, ali nikako da „progutaju“ legalan i legitiman termin Bosanac, koji je već vijekovima naziv za ljude iz Bosne, kako za same Bosance tako i u ostatku svijeta.

Običan čovjek mora se upitati želi li radije živjeti u nekakvoj srednjovjekovnoj terminologiji nego u današnjici i zvati se svakako osim Bosancem.

Samo da znate: ako ne postoje Bosanci, ne postoji ni Bosna.

Može li postojati Njemačka bez Nijemaca, Francuska bez Francuza, Rumunija bez Rumuna, Kina bez Kineza?

Bosna i Bosanci su dvoje koji ne mogu postojati jedno bez drugog.

Svako ko briše Bosance, svjesno – ili, manje moguće, nesvjesno – briše i Bosnu.

Ma kako to ko pokušavao tumačiti, Bošnjaci nisu nositelji cjelokupnog bosanskog identiteta jer su oni jedan od tri konstitutivna naroda koji žive u Bosni i Hercegovini, uz pripadnike drugih naroda i nacionalnih manjina.

Od političkog oživljavanja naziva Bošnjak, termin Bosanac se “gura u stranu” i pokušava polako izbrisati, i to baš od SDA i njihovih, na političkoj osnovi okupljenih, „bošnjačkih intelektualaca“.

Jer kako drugačije objasniti da su onoga ko se u zemlji Bosni izjasni kao Bosanac svrstali u kategoriju „Ostali“?

Bošnjaci su samo dio onih koji žive u Bosni. Nećemo ovom prilikom ulaziti u istorijski razvoj tog termina jer smo o tome već pisali u članku pod naslovom „Od Bošnjana do Bošnjaka: kako se kroz istoriju oblikovao bošnjački identitet“.

Nećemo čak razglabati ni o tome da se bivši vođa bosanskih Srba i presuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić javno bunio protiv toga da SDA, na čelu s rahmetli Alijom Izetbegovićem, i samozvani bošnjački intelektualci okupljeni isključivo od i oko te političke stranke „prisvajaju taj naziv Bošnjak samo za sebe“, uz tvrdnju da su i „bosanski Srbi… jer smo i mi Bošnjaci“.

Smatramo da Irfan Halilagić ima dovoljno i godina života i godina političkog iskustva da ovakve izjave i njihovo značenje ne možemo jednostavno pripisati neiskustvu ili gafovima.

S druge strane, ako se sjetimo nekih izjava rahmetli Alije Izetbegovića (za rat je potrebno dvoje), njegovog sina Bakira Izetbegovića (u Bosni je bio grsđsnski rat), Fadila Novalića (kupoče 37% ulja msnje), a pogotovo SDA „jurišnika“ Harisa Zahiragića (Indijanci iz Indije, Bosanci nisu samo dobar i glup narod) možda je upravo to ono što u pravilu možemo očekivati od svih iz vrha SDA: strast, lapsuse, dvosmislenost, zbunjivanje … neznanje, neukost i ignoranciju.

Ali vrlo brzo dolazimo do mnogo ozbiljnijeg pitanja.

Da li želimo da takvi ljudi vode političke procese u Bosni i Hercegovini na bilo kojem nivou – od općine/grada do države i Predsjedništva BiH?

Na kraju, imamo dva otvorena i vrlo konkretna pitanja za predsjednika SDA Lukavac, Irfana Halilagića, ali i SDA u cjelini:

– KOME to pripadaju članovi i simpatizeri SDA – pa, u krajnjem slučaju, i Bošnjaci kao narod?

– Mrzite li i zašto toliko izbjegavate termin Bosanac, koji i u BiH i u svijetu već vijekovima označava ljude iz ove zemlje, da ćete radije biti i Bošnjani nego Bosanci?

Izvori

Za početke upotrebe termina Bosanac/Bosanci najvažniji su ovi izvori:

  • Povelja kralja Stjepana Ostoje, 6. januar 1404. – navodi „vlastele Bosansci“. To je vrlo važan rani primjer oblika Bosansci.
  • Povelja kralja Tvrtka II Tvrtkovića, 24. juni 1405. – koristi oblike „vlasteli Bosanscimi“ i „Bosanscimi ljudmi“.
  • Ivan Tomko Marnavić, 1626. – izričito koristi imenicu „jednog Bosanca“, što je važan dokaz za singularni oblik Bosanac.

Također, tvrdnje da se Bosanci pojavljuju već 1166/1167. postoje u sekundarnim izvorima.

Najvažniji izvori vezani za feudalni period u Bosni:

  • Hatice Oruç, Timârs in the Bosnian Sanjak Based on the 1468/9 Dated Tahrir Defter – osmanski timarski sistem u Bosni.
  • Nedim Filipović, Odžakluk-Timars in Bosnia and Herzegovina – razvoj i promjene timarskog sistema.
  • Tevfik Güran i Ahmet Uzun, Land Regime in Bosnia-Herzegovina (1840–1875) – odnosi zemljoposjednika i seljaka u kasnom osmanskom periodu.
  • Philippe Gelez, The End of the Timar System in Bosnia, 18th–20th Century – postepeni nestanak timarskog sistema.
  • Fuad Ohranović, O timarskom sistemu… – osmanski dokumenti iz Arhiva Bosne i Hercegovine.

Za period nakon 1918: Uredba o upisu vlasništva bivših kmetova (1919) i Uredba o financijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u BiH (1921).

Primarni i akademski izvori vezani za izraz “Bošnjanin/Bošnjani:

  • Muhsin Rizvić – „Bosna i Bošnjaci: jezik i pismo“ / U radu se navode konkretne srednjovjekovne povelje i primjeri: – Bošnjanin u povelji Stjepana II Kotromanića Dubrovniku – dobri Bošnjani – dobri Bošnjani Rizvić izričito navodi da se u dokumentima pojedinac naziva Bošnjanin, a množina Bošnjani.
  • Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu – „Srednjovjekovna (feudalna) bosanska država“ / Ovaj materijal posebno razmatra pojavu termina Bošnjani i Dubrovčani u bosanskim poveljama. Međutim, ovdje postoji razlika u datiranju u odnosu na neke druge autore: tekst navodi 1322. godinu kao prvu pojavu Bošnjanina u povelji Stjepana II.
  • Srećko M. Džaja – „Dobri Bošnjani i Boni Homines“, Dijalog, Sarajevo, 2006. / Džaja analizira izraz „dobri Bošnjani“, posebno u poveljama Stjepana II Kotromanića, i njegov društveno-politički kontekst.
  • Pejo Ćošković – „Veliki knez bosanski Tvrtko Borovinić“, Croatica Christiana Periodica, 1996.
  • / Ovo je posebno važan izvor jer upozorava da izraz „naši dobri Bošnjani“ u pojedinim poveljama treba razumjeti kao oznaku bosanskog plemstva/staleža, a ne automatski kao modernu etničku ili nacionalnu kategoriju.

Istraživanje i analize: LuPortal