Nakon stečaja u Koksari Lukavac – kriza i u „Novoj Željezari“ Zenica

Prije desetak dana pokrenut je stečajni postupak nad Koksarom Lukavac, jednim od ključnih stubova teške industrije u Tuzlanskom kantonu. Taj trenutak označen je kao prvi ozbiljan znak da se industrijski lanac u Federaciji BiH raspada pred očima javnosti.

Samo nekoliko dana kasnije, novi šok stiže iz Zenice – bivši ArcelorMittal, danas „Nova Željezara“, nakon svega 26 dana od promjene vlasnika, upozorava na mogućnost stečaja ukoliko ne dobije konkretnu pomoć vlasti.

Ko je preuzeo Željezaru?

„Novu Željezaru“ je krajem oktobra 2025. godine zvanično preuzela kompanija H&P Zvornik, koja posluje u okviru grupacije Pavgord. Kao novi vlasnici u javnosti se navode Gordan Pavlović i Ahmed Hamzić. Upravo oni su tada najavljivali „novu industrijsku eru“ u Zenici, stabilizaciju proizvodnje i sigurnost radnih mjesta.

Danas, manje od mjesec dana kasnije, umjesto najavljene stabilnosti – govori se o stečaju.

Ista grupacija spominjana i u Koksari Lukavac

Posebnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da se tokom krize i pred sami stečaj u Koksari Lukavac u javnosti pominjalo moguće preuzimanje tog postrojenja upravo od strane iste grupacije – Pavgord – o čemu smo već pisali u jednom svom članku.

Iako do bilo kakvog zvaničnog preuzimanja nikada nije došlo, sama činjenica da su se isti investitori spominjali i u Zenici i u Lukavcu, danas dobija potpuno novu dimenziju. Umjesto industrijskog oporavka, i Koksara i Željezara su u najdubljoj egzistencijalnoj krizi u posljednjih dvadeset godina.

Stečaj u Koksari – početak lančane reakcije

Stečajni postupak u Koksari Lukavac otvorio je pitanje održivosti kompletnog industrijskog lanca jer:

  • bez koksa nema stabilne proizvodnje čelika u Zenici,
  • bez čelika nema ni željeznice, građevine, izvoza, transporta,
  • bez toga hiljade porodica ostaju bez egzistencije.

U tom kontekstu, kriza u „Novoj Željezari“ ne djeluje više kao izdvojen slučaj, već kao direktna posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja teške industrije, rasta cijena energenata, nepostojanja tržišne zaštite i potpunog izostanka ozbiljne industrijske strategije države.