admin
Isti model uspješno funkcioniše u Tuzli, a Begić je bio idejni tvorac rješenja prošlogodišnje krize u javnom prevozu tog grada
Prva tačka dnevnog reda jučerašnje 5. vanredne sjednice Gradskog vijeća Lukavac odnosila se na pitanje javnog prevoza na području Grada Lukavca i pronalaženje optimalnog, finansijski prihvatljivog rješenja za građane, posebno one koji žive u perifernim mjesnim zajednicama.
Prema potvrđenim informacijama, Grad Lukavac od 1. januara 2026. godine ostaje bez gradskog autobuskog prevoza – što je na vrijeme najavila kompanija koja ga trenutno obavlja.
Zašto je ovo možda i najvažnija tema za Grad?
Javni autobuski prevoz se u najvećoj mjeri, ali ne isključivo, tiče seoskih mjesnih zajednica, odnosno njihove povezanosti s gradom i dostupnosti osnovnih obaveza i sadržaja koje mještani mogu ostvariti isključivo dolaskom u gradsko područje.
Kada govorimo o dostupnosti, mislimo na odlazak ljekaru i u apoteku, plaćanje raznih računa, javljanje na Biro, dolazak radnika na posao i učenika u školu, penzionera u banke po penzije, odlazak u Policijsku upravu, gradsku upravu, katastar, gruntovnicu, sud i mnoge druge administrativne potrebe, … spisak je gotovo beskrajan.
Ni gradsko jezgro nije bez koristi od funkcionalnog i cjenovno pristupačnog javnog prevoza. Time se smanjuje broj automobila koji ulaze u grad, što znači manje zagađenja, više slobodnih parking mjesta, manje saobraćajnih gužvi i veću sigurnost u saobraćaju.
Koje su prednosti „komunalnog“ javnog prevoza u odnosu na klasični „javni“?
Kako je u svoja dva obraćanja pojasnio zastupnik Begić, javni prevoz se u Lukavcu trenutno se obavlja po Zakonu o cestovnom prevozu Federavije BiH po kojem “apsolutna kontrola nad redovima vožnje, nad cijenama, nad svim uslovima javnog prevoza je u rukama prevoznika”.
Zbog toga je važno “promijeniti način na koji će se prevoz organizovati, uvesti neki novi sistem” što dozvoljava Zakon o komunalnim djelatnostima TK.
Iako sam naziv „komunalni“ sugeriše da se radi o djelatnosti komunalnog preduzeća, ovaj model mogu obavljati i privatne kompanije – ali po bitno drugačijim pravilima.
Kako je već pomenuto, kod klasičnog javnog prevoza, sve konce u rukama drži vlasnik prevozne kompanije: on samostalno određuje cijene karata, može ih poskupljivati po vlastitoj volji, pa čak i ukidati linije koje mu nisu profitabilne.
Kod „komunalnog javnog linijskog prevoza“ situacija je sasvim drugačija. Privatna prevoznička kompanija u tom slučaju postaje svojevrsno „komunalno“ preduzeće – posluje po principu javnog servisa i ima jasno definisane obaveze prema Gradu i građanima. Grad se pojavljuje kao partner i nosilac kontrole, s gotovo svim pravima nadzora nad funkcionisanjem i cijenama prevoza.
Na tenderu se bira prevoznik koji će obavljati linije, a unaprijed se dogovaraju pravila, uključujući cijenu karte po kilometru. Prevoznik ne može samostalno mijenjati cijene – sve izmjene moraju biti odobrene od strane gradskih vlasti.
Još jedna ključna razlika, kako ističe Begić, jeste ta da broj linija određuje Grad. Prevoznik je obavezan voziti po dogovorenom redu vožnje i ne može samovoljno ukinuti nijednu liniju bez saglasnosti Grada.
Jedna od najvažnijih prednosti komunalnog modela je potpuna transparentnost. Grad ima uvid u sve aspekte funkcionisanja prevoza, uključujući finansijski dio. Na osnovu redovnih izvještaja, gradsko vijeće može predlagati izmjene, odobravati ih ili odbijati zahtjeve prevoznika.
Vrlo značajno je i to što će Grad učestvovati u sufinansiranju cijena karata i subvencionirati prevoz za učenike, penzionere i druge kategorije građana. Jedan od ciljeva, prema Begiću, jeste unaprijediti komunikacijsku povezanost sela i grada, te stvoriti uslove da se život na selu učini kvalitetnijim i privlačnijim, posebno za mlade.
Zašto je ovo važno za sela, a korisno i za grad
Ovo je po našem mišljenju najvažniji efekat komunalnog prevoza – njegov uticaj na opstanak seoskih zajednica. Ako se sela isprazne, svi uloženi milioni u asfalt, rasvjetu, vodovode i kanalizacije postaju uzaludni. Grad će postati prenapučen, parking mjesta će nestati, a zagađenje će rasti do nesnosnih granica.
Uspjeh projekta zavisi i od samih građana
Sve navedeno zvuči ohrabrujuće i uliva nadu i selu i gradu – ali, kako je Begić naglasio, ništa od toga neće uspjeti ako mještani ne budu koristili komunalni autobuski prevoz.
Potrebno je promijeniti navike i shvatiti da se korištenjem autobusa doprinosi ne samo ličnoj uštedi, već i zdravlju i opštem dobru. Česta izjava – „jeftinije mi je autom otići u Lukavac nego autobusom“ – možda je nekad bila tačna, ali uz subvencionisane cijene to više neće biti slučaj.
Drugi problem je komfor. – “Autom idem kad hoću, završim sve što trebam, podnijerim se i vratim se kući kad ja hoću”. Ali upravo taj komfor čini ljude fizički pasivnijim i bolesnijim.
Za zdravlje je najvažnije kretanje. Ono poboljšava cirkulaciju, prokrvljenost perifernih dijelova tijela, oksigenizaciju ćelija, podstiče obnovu hrskavice i pomaže u regulaciji tjelesne težine. Uz to, susreti i razgovori s drugim mještanima pozitivno utiču na raspoloženje i mentalno zdravlje.
Nažalost, danas se ljudi na selu kreću manje nego u gradu. Na kafu se ide autom, do prodavnice – autom, na utakmicu – autom, dok se u gradu sve to obavlja jednostavno – šetajući.
Danas se i na selu sve više ide autom – do prodavnice, na kafu, na utakmicu ili neki drugi digađaj, … dok se u gradu sve to obavlja – hodanjem. Zato je važno razumjeti da automobil ne smije preuzeti naše živote i ugroziti naše zdravlje.
S druge strane, autobuska karta ne smije biti skuplja od potrošenog goriva za isti put – a upravo to je cilj komunalnog modela.
Kada ovaj sistem zaživi, krivicu za nefunkcionalnost više neće biti moguće prebacivati ni na politiku ni na prevoznika – već će sve zavisiti od samih građana i njihove odluke da li će koristiti autobus ili ne.
Ovo je možda posljednja prilika da se selo istinski približi gradu. Ako ne promijenimo navike i ako ne shvatimo da božnja autobusom nije znak siromaštva, nego simbol odgovornosti i zajedničkog interesa – sela će se u narednih 20–30 godina isprazniti ili pretvoriti u živicom zarasle domove staraca.
