Piše Izudin Maleškić

Najbolje je ime mu i ne spominjati.

Za zločine i sve ono što je napravio Bošnjacima, ali i ostalim narodima u Bosni i Hercegovini, uključujući genocid u Srebrenici, pa čak i doživotna robija koju je dobio u Hagu nedovoljna je za ono što zovemo zadovoljenje pravde.

Lista njegovih zločina i nedjela kao autostrada dugačka je, i prostire se od Hrvatske pa sve do Srebrenice.

Na kraju, najvažnije je da je skončao tamo gdje je i trebao skončati, a to je u zatvoru.
Sada je Bog na redu da ga vječno smjesti tamo gdje mu je i mjesto, u pakao.
Ili, kako mi Bošnjaci kažemo, u Džehenem.

A njegova smrt danas poput lakmus papira je, slikovito pokazuje ph vrijednost velikog broja jednog naroda i jedne države kod kojeg i kod koje je kancer nacionalizma, šovinizma i fašizma odavno metastazirao i zahvatio sve pore društva i gotovo sve generacije.

U okolnostima decenijskog zamrznutog konflikta koji je jedan od glavnih crta političkih odnosa ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire za očekivati je bilo da će se smrt tog bosanskog krvnika koristiti za skupljanje političkih poena kako od strane velikog broja političara u Republici Srpskoj tako i u Srbiji.

Međutim nikako nije bilo za očekivati da će i pojedini bošnjački političari to koristiti, također za jeftino ubiranje političkih poena.

Koliko god zaslužio ipak zarad dostojanstva žrtve i dostojanstva cijelog bošnjačkog naroda vokabular u javnom diskursu, naročito vokabular političara nije smio pokazati sličnosti sa primitivizmom kojeg decenijama gledamo i kojeg demonstriraju sljedbenici politike koja je iznjedrila tog zločinca, i koju je on lično sprovodio.

Nažalost kod nas je sve u funkciji izbora i borbe za vlast i fotelje, pa tako i smrt tog i takvog negativca.

U nedostatku znanja, sposobnosti i vizije bar za neku bližu budućnost i smrt nekog ko je odvodio u smrt dobro dođe, nekome dođe baš kao kec na desetku.

Kamo puste sreće da su Bošnjaci na vrijeme shvatili da je i miniranje tužbe protiv Srbije, samim time i njeno de facto oslobađanje od svake odgovornosti, isto tako zločin kao i svi počinjeni zločini i genocid zbog kojih je bosanski krvnik dobio doživotnu robiju. Da su to shvatili možda se Bošnjacima danas ne bi na svakom koraku negirale i uznemiravale žrtve genocida, i svih ostalih zločina.

Da su shvatili Bakir Izetbegović danas ne bi išao korak dalje pa tako ne bi imao priliku da danas mijenja karakter rata u Bosni i Hercegovini kojeg naziva građanskim ratom.

Razumljiv je bijes i ogorčenje, pa i vulgarnost običnog puka prema bosanskom krvniku kao nalogodavcu i izvršiocu najtežih krivičnih djela, uključujući i genocid, al’ kako s druge strane objasniti tu dugogodišnju podršku istog tog puka upravo tom Bakiru Izetbegoviću, njegovoj stranci, i svim drugim koji su podržali miniranje tužbe i stali iza te veleizdaje. Danas oni šute i za građanski rat.

Kako objasniti tu podršku čovjeku koji danas tako smireno govori o građanskom ratu i time daje vjetar u leđa upravo Vučućevoj tezi o karakteru rata u Bosni i Hercegovini.

Kako shvatiti tu politiku koja je čak i majke Srebrenice zloupotrebila i koje su 11.jula 2015.godine dočekale Vučića i za rever mu stavile Cvijet Srebrenice. Cvijet koji je za sav normalan svijet simbol sjećanja, stradanja i bola, a za njega tek jedan od “ordena” kako za nedjelo tog bosanskog krvnika tako i za njega samog.
Kako shvatiti tu politiku koja danas javno ističe jednog presuđenog ratnog zločinca iz reda Bošnjačkog naroda zbog kojeg na kraju može biti izjednačeno nekoliko robija od par godina i sve druge doživotne robije.

Vremenom sa takvom politikom može doći i do izjednačavanja krivice za rat i svih počinjenih ratnih zločina.

Može doći do izjednačavanja uloge i odgovornosti s jedne strane kompletnog civilnog i vojnog vrha koji je sproveo planiranu agresiju, zločine i genocid sa komandnom odgovornošću s druge strane tek nekoliko bošnjačkih generala koji su odgovorni za počinjene zločine odmetnutih pojedinaca ili grupa.
Danas čak i veličanje i opraštanje od bosanskog krvnika od strane pripadnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine znak je da se konačno mora pristupiti korjenitim promjenama prema i unutar OS BiH.

Mjere koje su se ranije poduzimale u sličnim slučajevima bile su tek puka forma i kao takve pokazale su se potpuno neučinkovito.

Tu neučinkovitost danas najbolje pokazuju i ovi primjeri veličanja i opraštanja od haškog osuđenika od strane pripadnika OS BiH, i to bez ikakvog straha od odgovornosti.

Politike su te koje su inficirale ovo naše društvo i državu, i politike su te koje konačno moraju početi raditi na liječenju tih rana.

U suprotnom, ako im je samo vlast na umu onda će to biti do konačnog raseljavanja i izumiranja Bošnjaka, Srba i Hrvata.

A i ostalih… naravno uz podršku Bošnjaka, Srba i Hrvata.