Od „braka je robija“ do „gdje bi mi bio kraj da ih nisam rodila“ – šta ostaje iza žene čiji je javni govor decenijama bio obilježen ogorčenošću prema muškarcima, braku i tradicionalnoj porodici?

Vedrana Rudan je preminula.

Sa njom odlazi jedna od najkontroverznijih javnih ličnosti prostora bivše Jugoslavije – književnica, novinarka i kolumnistica koja je decenijama gradila svoj javni identitet na provokaciji, psovci, ironiji, cinizmu i beskompromisnom obračunu sa svime što je smatrala licemjerjem društva.

Neki će je pamtiti kao hrabru ženu koja se nije plašila govoriti ono što drugi prešućuju. Drugi će je pamtiti po vulgarnosti, ogorčenosti i stalnoj potrebi da društvu pokaže njegovu najružniju stranu.

Ali nakon njene smrti vrijedi postaviti i jedno neugodno pitanje:

Šta je Vedrana Rudan svojim dugogodišnjim javnim govorom govorila ženama o muškarcima, braku, djeci i porodici?

Ne zato da bi joj se sada, nakon smrti, osporilo pravo na vlastiti stav, nego zato što je upravo sada moguće sagledati njen govor kao cjelinu.

Nije problem govoriti o lošoj porodici. Problem je kada loša iskustva postanu pravilo.

Ono što se Vedrani Rudan možda najviše može zamjeriti nije to što je govorila o lošim stranama braka, roditeljstva ili porodičnih odnosa.

O tim stvarima treba govoriti.

Loš brak treba nazvati lošim brakom. Nasilje treba razotkriti. Ženi treba reći da nije dužna trpjeti nasilnog muškarca. Roditeljstvo ne treba idealizirati. Djeca nisu uvijek zahvalna, a roditelji nisu uvijek dobri.

Problem nastaje onda kada se najgori primjeri pretvore u generalnu sliku muškarca, braka, djece i porodice.

A upravo se u velikom dijelu Rudaninog javnog govora može prepoznati takva generalizacija.

Ona nije samo govorila: „Neki muškarci su nasilni.“

Govori o „mužjacima“ kao neprijateljima.

Nije samo govorila: „Neki brakovi su nesretni.“

Pisala je: „Brak je robija koja je najbolja ako je doživotna!“

Nije samo upozoravala na teškoće roditeljstva.

Pisala je: „Rodi, kad ostariš, djeca će ti nositi čaj!“, da bi odmah ironično dodala kako djeca nose čaj roditeljima onda kada roditelj to može platiti.

A u jednom intervjuu otišla je još dalje.

Na pitanje o braku rekla je da je to institucija koja omogućava državi i crkvi da ljude drže pod kontrolom, a zatim poručila:

„Moderna žena ne bi trebalo da se udaje.“

To više nije samo kritika lošeg braka.

To je vrlo jasna poruka o tome kako ona vidi tradicionalni obrazac ženskog života.

„Troje djece i jedan muškarac“ kao neprijatelj ženske sreće

U istom intervjuu Rudan je izgovorila još jednu mnogo ozbiljniju generalizaciju.

Govoreći o ženama, rekla je da „mužjaci“ nisu samo problem nego „naši neprijatelji“, te da ženska sreća nije ono što ženama govore crkva i država – „troje dece i jedan muškarac“.

Njena alternativa bila je život u kojem muškarac više nije smisao ženskog života.

To samo po sebi nije problem. Žena zaista ne treba da smatra da joj je život bezvrijedan ako nije udata.

Ali postoji razlika između poruke:

„Žena može biti sretna i bez muškarca“

i poruke:

„Muškarci su naši neprijatelji.“

Prva oslobađa.

Druga generalizira.

I upravo je u toj razlici najveći problem njenog javnog govora.

Jer ako se muškarci ženama predstavljaju kao neprijatelji, a brak kao institucija kontrole, šta onda ostaje od ideje partnerskog odnosa muškarca i žene?

„Život je prekratak da bi ga žena provela samo uz jedan par muških nogu“

Rudan nije štedjela ni tradicionalni model monogamnog braka.

U istom intervjuu kaže:

„Život je prekratak da bi ga žena provela samo uz jedan par muških, dlakavih nogu.“

A zatim dodaje:

„Vredi i obrnuto. Kad je obrnuto, noge su bezdlake.“

To je tipična Rudan.

Duhovito, vulgarno, provokativno.

Ali iza provokacije postoji ozbiljna poruka: žena ne mora život vezati za jednog muškarca.

I to je legitimna poruka.

Problem nastaje kada se sloboda počne predstavljati gotovo isključivo kao oslobađanje od muškarca, braka i tradicionalne porodice, a ne kao sloboda da žena izabere i jedno i drugo – i samostalan život i brak, i karijeru i djecu, i partnerstvo i porodicu.

„Muškarci! Rušitelji! Palitelji! Ratnici!“

U knjizi Ljubav na posljednji pogled Rudanin govor postaje još radikalniji.

Piše:

„Muškarci! Rušitelji! Palitelji! Ratnici! Samoubojice!“

U istom odlomku opisuje žene kao one koje „rađaju, ugađaju, rade, robijaju“ i pita kakve su njihove šanse da se „izmigolje ispod gadnih tijela svojih muškaraca“.

Ovdje je kontekst važan. Rudan piše iz perspektive žene koja govori o nasilju i patrijarhatu. To je književni tekst, a ne sociološka studija.

Ali književna forma ne poništava činjenicu da takav jezik oblikuje javnu sliku.

A ta slika je izrazito crno-bijela:

muškarac – moć, nasilje i rat;

žena – žrtva, robinja i nemoć.

Problem s takvom slikom jeste što život nije tako jednostavan.

Postoje nasilni muškarci, ali postoje i muškarci koji štite, vole, odgajaju djecu, brinu o roditeljima, žrtvuju karijeru za porodicu i cijeli život ostaju uz jednu ženu.

Postoje loše žene, kao što postoje loši muškarci.

Postoje loši brakovi, ali postoje i brakovi u kojima ljudi zajedno stare i jedno drugom predstavljaju najveću sigurnost.

Upravo ta druga strana kod Rudan često ostaje u sjeni provokacije.

„Deca su nam okov oko nogu“

Jedna od njenih najradikalnijih formulacija nalazi se također u tom intervjuu.

Na pitanje o feminizmu Rudan govori o društvenom položaju žena, a zatim izgovara:

„Rešićemo problem kad prestanemo rađati. Deca su nam okov oko nogu.“

Potom ironično govori da bi, kada žene prestanu rađati, muškarci mogli rađati vojnike za ratove koje sami stvaraju.

Može se razumjeti šta je htjela reći.

Kritizirala je društvo koje ženama nameće majčinstvo, a istovremeno muškarcima daje moć da odlučuju o ratovima.

Ali ostaje pitanje:

Šta takva rečenica radi u javnom prostoru kada izađe iz konkretnog konteksta i postane citat koji mlada žena pročita kao poruku o vlastitom budućem majčinstvu?

„Djeca su nam okov oko nogu.“

To je snažna književna metafora.

Ali za nekoga ko tek razmišlja o porodici, može biti i snažna anti-porodična poruka.

Djeca kao „najgore što nam se dogodilo“

Godinama kasnije pojavile su se i druge njene izjave o roditeljstvu.

Rudan je govorila:

„Sve mi žene znamo da su naša djeca ono najgore što nam se dogodilo.“

I tu je ponovo važan kontekst.

Ona je govorila o roditeljima koji su potpuno podredili život djeci, o djeci koja postaju centar porodice i o roditeljima koji poslije očekuju zahvalnost.

To jeste legitimna tema.

Ali formulacija je ekstremna.

Jer između rečenice „roditeljstvo je teško“ i rečenice „djeca su najgore što nam se dogodilo“ postoji ogromna razlika.

Prva govori o realnosti.

Druga je provokacija.

A kada se provokacija stalno ponavlja, ona može postati poruka.

„Djeca ne duguju roditeljima ništa“

Rudan je također zastupala tezu da djeca ne duguju roditeljima ništa.

U jednoj kolumni navodi ideju da bi roditelj punoljetnom djetetu mogao reći: „Bivše dijete moje, ne duguješ mi ništa. Tamo su ti vrata. Srećan put!“

I ovdje postoji važna istina.

Dijete nije dužnički rob roditelja.

Roditelji ne bi trebali rađati djecu kako bi jednog dana imali „besplatnu njegovateljicu“.

Ali postoji i druga krajnost.

Porodica nije ugovor u kojem se ljubav računa samo kroz dugovanja.

Postoji zahvalnost.

Postoji međugeneracijska solidarnost.

Postoji osjećaj da se roditelju koji te je odgajao ne pomaže zato što ti je izdao račun, nego zato što ga voliš.

I upravo je ta razlika između duga i ljubavi važna za razumijevanje porodice.

A onda – kraj …

I tu dolazimo do možda najvećeg paradoksa Vedrane Rudan.

U maju 2026., samo nekoliko mjeseci prije smrti, napisala je tekst Imati djecu… nemati djecu.

U njemu se ponovo šali na račun vlastite djece.

Piše o njihovim jedinicama, propalim razredima, izboru poslova, vezama, njihovoj djeci, brigama, strahovima i psima koje ona mora čuvati.

Pita se:

„Gdje bi mi bio kraj?“

I zamišlja kako bi možda bez djece u dubokoj starosti sa mužem mirno jela čokoladu, umjesto da šepa za njihovim psom.

A onda dolazi stvarnost.

Rudan piše da je teško bolesna, da često boravi u bolnici i da umire od raka.

I onda opisuje svoju djecu.

Kćerka joj u bolnici krpom osvježava tijelo i usta. Drži joj ruku, sređuje joj nokte i govori: „Da mi budeš lijepa, mama.“

Dolazi sin. Donosi joj knjigu koju su dugo čekali i pomaže joj da opere zube.

Ljubi joj ruku.

Kaže joj laku noć.

Kasnije kćerka donosi popeglanu odjeću, sin peče palačinke po receptu njene majke, a muž sprema ručak.

I tada Rudan piše:

„Gdje bi mi bio kraj da ih nisam rodila?“

To je možda najvažnija rečenica cijele ove priče.

Jer odjednom nestaje provokacija.

Nema „okova“.

Nema „najgore što nam se dogodilo“.

Nema „mužjaka – naših neprijatelja“.

Ostaje bolesna majka.

Kćerka.

Sin.

Muž.

I porodica.

Možda nije mrzila porodicu. Možda se cijelog života borila s njom.

Zato bi bilo nepravedno i previše jednostavno napisati da je Vedrana Rudan „mrzila porodicu“.

Njene vlastite posljednje riječi to demantuju.

Ali isto tako bilo bi nepošteno prešutjeti desetljeća njenih vrlo oštrih poruka.

Možda Rudan nije mrzila porodicu.

Možda je mrzila ono što je porodica u njenom iskustvu često predstavljala: nasilje, patrijarhat, prisilu, licemjerje, žensku žrtvu i očekivanje da žena mora šutjeti i trpjeti.

To je legitimna pobuna.

Ali problem je što je u toj pobuni često išla toliko daleko da je kritiku pojedinačnih nepravdi pretvarala u generalnu osudu.

I upravo tu je najjača kritika njenog nasljeđa.

Šta ostaje nakon Vedrane Rudan?

Ostaje žena koja je imala hrabrosti govoriti o stvarima o kojima mnogi nisu htjeli govoriti.

Ali ostaje i žena čiji je jezik često bio toliko ogorčen da je granica između kritike i generalizacije bila gotovo izbrisana.

Brak nije uvijek robija.

Muškarac nije uvijek neprijatelj.

Žena nije uvijek žrtva.

Djeca nisu uvijek okov.

Majčinstvo nije uvijek krvavi posao.

Porodica nije uvijek mjesto patnje.

Ali nijedna od tih stvari nije ni uvijek idealna.

Možda je zato najpošteniji zaključak o Vedrani Rudan upravo onaj koji se može izvući iz kontradikcije njenog vlastitog života:

cijeli život je rušila mit o savršenoj porodici, ali je na kraju života upravo u svojoj porodici pronašla ono što čovjeku najviše treba kada sve drugo nestane.

Njena kćerka koja joj drži ruku.

Sin koji joj pere zube.

Muž koji sprema ručak.

Majka koja plače kada djeca odu.

I pitanje koje je ostavila iza sebe:

„Gdje bi mi bio kraj da ih nisam rodila?“

Možda je to odgovor koji je život dao Vedrani Rudan, nakon svih njenih knjiga, kolumni i provokacija.

Porodica ne mora biti savršena.

Brak ne mora biti doživotan.

Žena ne mora biti ničija sluškinja.

Niko ne mora imati djecu.

Ali društvo koje želi opstati mora sačuvati mogućnost da ljudi slobodno izaberu ljubav, partnerstvo, brak, djecu i porodicu.

Ne zato što moraju.

Nego zato što i to može biti jedan od najdubljih oblika ljudske slobode.

LuPortal