Piše Izudin Maleškić

Kada govorimo o bilo kojoj nesreći ili katastrofi ljudski faktor je onaj nezaobilazni dio, bilo da govorimo o njemu kao uzroku ili kao efikasnom odgovoru na tu nesreću ili katastrofu.
Uglavnom, taj ljudski faktor u našem društvu gdje god je mogao zakazati zakazao je.

Ako zanemarimo nesreću ili katastrofu koju ne možemo predvidjeti i koja se pojavi bez ikakvog predznaka, s druge strane postoje i one koje su postale sastavni dio naših života.

Tako danas ne treba neka posebna pamet da predvidimo šta nam iz godine u godinu sa sobom donose sve vrelija ljeta, i koje mjere moramo poduzeti bar da preduprijedimo neke neželjene pojave.
Svjedočimo tako iz godine u godinu kako nam samo požari u ljetnim mjesecima nanose sve više i više štete.
Čak su i gubitci ljudskih života skoro pa postali prateća pojava.

A šta mi radimo, i radimo li dovoljno na preventivi, bar u onom dijelu koji može biti posljedica nemara ili nehata neodgovornih pojedinaca.
Sudeći po onome čemu svakodnevno svjedočimo možemo reći da i ne radimo baš koliko bi trebali.

Sigurno nisam jedini koji je bar desetak puta svjedočio jednoj skoro pa uobičajenoj praksi na našim cestama, a to je bacanje opušaka kroz prozor automobila.
Tako vozim se prije par dana magistralnim putem Tuzla-Doboj i u mjestu Orahovica gledam ispred sebe kako vozač ležerno iz auta izbacuje opušak.

Bez ikakve svijesti i savjesti, iako zna da već danima prži i da su skoro svaki dan temperature blizu 40 stepeni pa je već odavno sve suho, samo što se samo od sebe ne počne paliti, on tako ležerno izbacuje taj svoj opušak kroz prozor.
Isto to će uraditi i izvan naselja, kroz šumske predjele, tamo gdje obično bude kasno kad se plamen pojavi.
U takvim slučajevima jedina ispravna reakcija je zapisati ili zapamtiti registarske tablice i pozvati “122”.

Hoće li nakon toga policija reagirati?
Ne znam.

Imamo li jasnu zakonsku regulativu koja opušak tretira kao potencijalnu opasnost, a ne samo kao prljanje javnih površina?
Nemamo.

Sudeći i po reakciji dežurnog nisam baš nešto uvjeren da je to pitanje jasno definirano. Možda u tome i leži odgovor na dva ključna pitanja.

Prvo, zašto se ljudi tako bahato i neodgovorno ponašaju?
I drugo, zbog čega skoro uvijek izostaje reakcija ostalih građana?
I na kraju umjesto zaključka jedna konstatacija:

Taj naš ljudski faktor koji je davno trebao preciznije regulisati ovo pitanje u gradskim, kantonalnim, entitetskim i državnim skupštinskim klupama zatajio je, al’ od poslanika i političara tipa “him” ili “njiha” sa kupljenim diplomama iluzorno je bilo šta i očekivati osim onog što su nam već ukorijenili, što nam godinama razara društvo i državu, a to su lažne diplome, kriminal i korupcija.

Ma kad je šenluk nek’ i hala gori!