Vlada TK poziva na obustavu štrajka zbog procedura, dok se otvaraju pitanja uloge reprezentativnog sindikata, politike i stvarnog nezadovoljstva u pravosuđu

Povodom štrajka dijela zaposlenika u pravosudnim institucijama Tuzlanskog kantona, Ministarstvo pravosuđa i uprave TK te Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i povratak obratili su se javnosti saopćenjem u kojem navode da je štrajk pokrenut od strane nereprezentativnog sindikata, te da za takav oblik djelovanja ne postoji zakonski osnov.

Kako ističu iz Vlade, Tuzlanski kanton je već u odmakloj fazi pregovora sa reprezentativnim Samostalnim sindikatom državnih službenika i namještenika o poboljšanju materijalnog položaja zaposlenih u 2026. godini. Navode da se radi o nastavku socijalnog dijaloga koji je, prema njihovim podacima, od 2022. do kraja 2025. godine rezultirao ukupnim rastom plata od 41,5 posto, kao i poboljšanjem uslova rada i izmjenama propisa koji olakšavaju zapošljavanje u pravosudnim institucijama.

S druge strane, zahtjev za pokretanje postupka mirnog rješavanja kolektivnog radnog spora podnijelo je Udruženje građana „Samostalni sindikat državnih službenika i namještenika pravosuđa u TK“, koje nema status reprezentativnog sindikata. Vlada se poziva na član 138. Zakona o radu FBiH, prema kojem ovaj postupak mogu voditi isključivo reprezentativni sindikati, zbog čega smatra da štrajk nema punu pravnu osnovu.

Iako Vlada formalno ne govori o zabrani, upućen je poziv na obustavu štrajka, uz poruku da će socijalni dijalog s ovim sindikatom biti moguć tek nakon što stekne zakonom propisanu reprezentativnost.

Zašto štrajk vodi „nereprezentativni“ sindikat, a gdje je većinski?

Međutim, ono što je otvorilo niz dilema u javnosti jeste pitanje: zašto su štrajk pokrenuli članovi nereprezentativnog sindikata, ako već postoji reprezentativni sindikat s punim pravom kolektivnog djelovanja? Da li to znači da se nezadovoljstvo među radnicima duže vrijeme gomilalo, ali da kroz zvanične sindikalne kanale nije dobilo stvarni prostor?

Još osjetljivije pitanje glasi – zašto reprezentativni sindikat u ovom trenutku ne stoji jasno i javno uz radnike koji su u štrajku? Među zaposlenima u pravosuđu sve se češće može čuti da se osjećaju prepušteni sami sebi i da formalni pregovori ne nude brze ni konkretne odgovore na svakodnevne probleme s kojima se suočavaju.

U taj odnos neminovno se uvlači i sumnja u politički uticaj na sindikalno djelovanje. U javnosti već duže postoji percepcija da su pojedini sindikati previše bliski vlasti, što kod dijela radnika stvara osjećaj da se više vodi računa o „socijalnom miru“, nego o stvarnoj borbi za njihova prava. Iako za takve tvrdnje rijetko postoje javni dokazi, sama sumnja ozbiljno narušava povjerenje u sindikalni sistem.

Pravo, procedura i životna realnost

Pravno gledano, Vlada TK ima osnov da osporava štrajk zbog nedostatka reprezentativnosti sindikata koji ga vodi. Međutim, socijalna i životna realnost radnika ne može se svesti isključivo na pitanje forme i pečata.

Radnici u pravosuđu godinama upozoravaju na:

  • preopterećenost poslom,
  • nedostatak kadra,
  • visoku odgovornost,
  • te primanja koja, kako tvrde, ne prate realni obim posla.

U takvim okolnostima, štrajk koji dolazi „odozdo“, iz redova zaposlenih, teško se može posmatrati samo kao proceduralni problem. On je prije svega signal dubokog nezadovoljstva unutar sistema.

Radnici, bez obzira na sindikalnu pripadnost, imaju ustavno pravo da se bore za dostojanstvene uslove rada, a štrajk je tradicionalno posljednja mjera kada se iscrpe drugi oblici pritiska. Ako su zaposleni do te mjere izgubili povjerenje u formalne sindikalne mehanizme da se organizuju kroz „nereprezentativni“ sindikat, onda to predstavlja ozbiljan alarm i za Vladu i za većinski sindikat.

Između zakona i odgovornosti prema ljudima

Zato se sve više nameće zaključak da ključni problem nije samo u tome ko ima formalno pravo na štrajk, već i u tome ko u ovom trenutku zaista zastupa interese radnika. Pozivanje isključivo na procedure, bez otvaranja suštinskog dijaloga o problemima zaposlenih, može dodatno produbiti jaz između institucija i ljudi koji u njima rade.

Odgovornost u ovoj situaciji ne leži samo na nereprezentativnom sindikatu koji je poveo štrajk, već i na Vladi TK i reprezentativnom sindikatu, da izađu sa jasnim, konkretnim rješenjima, a ne samo pravnim tumačenjima.

Jer, bez obzira na formalni status sindikata, jedno pitanje ostaje suštinsko: da li će nezadovoljstvo radnika u pravosuđu biti riješeno – ili samo administrativno utišano?