Bolesni umovi svjesno du planirali da Dan Mladosti pretvore u Ubijanje Mladosti.
Veliko početno slovo “M” kod pisanja Mladost/i nije greška ni u pravopisu ni u kucanju. To je samo minijaturni izraz poštovanja ubijenima na Tuzlanskoj Kapiji.
Nema tužnijeg zločina u proteklom ratu od ubijanja Tuzlanske Mladosti na dan koji se u bivšoj SFRJ slavio kao “Dan Mladosti”.
Dan kada se Mladost slavila, zločinci su pretvorili u dan na koji se žaluje za Mladosti.
Koliko bolestan moraš biti, koliko zla u ljudskom srcu mora biti, koliko bezosjećajnosti, a da zločinac koji je donio odluku, izračunao elemente i naredio granatiranje Kapije baš u vrijeme kada je najviše Tuzlanskih Mladih na “izlasku” na popularnom sastajlištu i u kafićima, kada pogleda u svoju djecu ne osjeti bol u grudima što je to oduzeo drugim roditeljima, ne osjeti grižu savjesti i ne preda se da napokon odgovara za taj strašni zločin i spere ljagu sa ostatka svog naroda, … već je presuđen i osuđen pobjegao u zagrljaj onih koji su glavni krivci za rat u BiH i sve ono što se tokom rata desilo.
Kako njegova djeca mogu gledati u oca koji je poubijao tolike njihove vršnjake jer nisu bili iste vjere kao oni, jer samo ih je vjera razdvajala, pošto su svi bili Bosanci i Bosanke, … a ranio, osakatio i ubio je i pravoslavce, i katolike i muslimane.
Za Tuzlu je ubio samo djecu, jer Tuzla jeste drugačija.
Jesu li njegova djeca gledala snimke raskomadanih tijela svojih vršnjaka iz Tuzle na taj djecoubilački 25. Maj 1995. baš zadnje godine rata kada je njihov tata slavio svoju “pobjedu”, pa onda pogledala u očeve oči u kojima nema ni stida ni kajanja, jer da ima sad bi bio u zatvoru a ne u “majčici Srbiji”?
I zašto baš zadnju godinu rata?
I zašto Tuzla u kojoj cijeli rat nije zabilježen ni jedan zločin nad Srbima koji su ostali u svom gradu i uz svoje komšije?
Ubijali su Sarajevsku Mladost svakodnevno, a Tuzlansku su valjda “čuvali za kraj” nadajući se da će to potaknuti val osvete nad Tuzlanskim Srbima koji 1992. nisu ostavili svoje komšije i svoju Tuzlu.
Željeli su da Tuzla poludi, da u Tuzli krene haos, da srca Tuzlaka obuzmu mržnja i osveta, … ali su pogrešno procijenili Tuzlake, misleći da su isti kao oni.
Oni nas zaista ne razumiju.
Umjesto mržnje i osvete, Tuzla je odgovorila samo tugom, tugom za svojom, Tuzlanskom Mladosti.
Roditelji sve ubijene djece su međusobno grčevito grlili jedni druge dijeleći neizmjernu bol i pokušavajući da jedni drugima olakšaju što se olakšati ne može, plakali su zajedno, djecu sahranili zajedno, … zajedno se SJEĆAJU.
Tuzli je tada srce isto krvarilo za svih 71 ubijenih, među kojima nisu samo “balije”.
Tada su ubijeni:
1. Suzan Abulismail, 15 godina
2. Edina Ahmetašević, 20 godina
3. Elvis Alagić Enko, 17 godina
4. Admir Alispahić, 24 godine
5. Lejla Atiković, 14 godina
6. Asmir Bakalović, 19 godina
7. Adnan Beganović, 16 godina
8. Damir Bojkić, 27 godina
9. Indira Borić, 36 godina
10. Ilvana Bošnjaković, 17 godina
11. Elma Brguljak, 20 godina
12. Lejla Bučuk, 16 godina
13. Sanja Čajić, 17 godina
14. Selma Čaušević, 17 godina
15. Amir Čekić, 21 godina
16. Samir Čirak, 18 godina
17. Almasa Ćerimović, 19 godina
18. Zada Dedić, 20 godina
19. Razija Đedović, 19 godina
20. Amir Đapo, 20 godina
21. Suzana Đušić, 14 godina
22. Amir Đuzel, 26 godina
23. Muris Fatušić, 15 godina
24. Ago Hadzić, 20 godina
25. Hamdija Hakić, 48 godina
26. Senad Hasanović, 26 godina
27. Šemsa Hasičić, 20 godina
28. Alem Hidanović, 19 godina
29. Nedim Hodzić, 30 godina
30. Hasan Hrustanović, 25 godina
31. Adnan Hujdurović Kindze, 18 godina
32. Elvira Hurić, 16 godina
33. Almir Jahić Bato, 18 godina
34. Azur Jogunčić, 24 godine
35. Sandro Kalesić, 2 godine
36. Franc Kantor, 24 godine
37. Damir Kurbašić, 20 godina
38. Vanja Kurbegović, 17 godina
39. Vesna Kurtalić Veca, 15 godina
40. Sulejman Mehanović, 28 godina
41. Pera Marinović, 37 godina
42. Nenad Marković Nešo, 19 godina
43. Amira Mehinović, 21 godina
44. Edin Mehmedović, 19 godina
45. Edisa Memić, 19 godina
46. Adrijana Milić, 17 godina
47. Nešet Mujanović, 20 godina
48. Edin Mujabašić Mony, 21 godina
49. Samir Mujić, 28 godina
50. Elvir Murselović, 23 godine
51. Šaban Mustačević, 29 godina
52. Dijana Ninić, 20 godina
53. Selma Nuhanović, 17 godina
54. Indira Okanović, 16 godina
55. Rusmir Ponjavić, 20 godina
56. Raif Rahmani, 22 godine
57. Fahrudin Ramić, 34 godine
58. Nedim Rekić, 27 godina
59. Jasminko Rosić, 32 godine
60. Nihad Šišić, 19 godina
61. Armin Šišić, 19 godina
62. Senahid Salamović, 25 godina
63. Edhem Sarajlić, 20 godina
64. Jasminka Sarajlić, 23 godine
65. Asim Slijepčević Asko, 20 godina
66. Savo Stjepanović, 25 godina
67. Jelena Jezidzić Stojičić, 44 godine
68. Ilinka Tadić, 53 godine
69. Azur Vantić, 19 godina
70. Mustafa Vuković, 23 godine
71. Adnan Zaimović Garo, 27 godina
Iako jesmo isti narod (Bosanci), nismo mi ba isti.
Mentalitet nam se debelo razlikuje.
Odgoj nam se itekako razlikuje.
A zašto ne reći, i vjerski odgoj nam se razlikuje, jer vjera je bila osnovna različitost kada su zločinci planirali rat, protjerivanja, logore, zločine i genocid, kada se odlučivalo čiji život vrijedi a čiji ne vrijedi, jer muškarcima nisu zavirivali u nos, oči i usta, u kosu i nokte da li su uredni, … već su im skidali gaće da vide da li su obrezani kako bi ih “kvalifikovali” za klanje i strijeljanje.
Na ženama su “kvalifikacioni elementi” za silovanje i ubijanje bile “balijske” dimije i mahrama, …
Uostalom, cijela Srpska pravoslavna crkva, bez razlike u Srbiji ili Bosni, je huškala na “balije”,”poturice”, “Turke”, … i lično blagoslovila koljačke pohode i genocid.
Iz nje je najviše otrova izašlo, i ona je najveći krivac što su širom bivše SFRJ ubijani nesrbi.
A Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice, pravoslavna crkva u Tuzli je stajala prije 25. maja 1995. i stoji i dan danas.
To je dokaz da se, i koliko se razlikujemo … a možda smo mi samo lud narod koji, iz nekog razloga, nema mjeru u praštanju, kao što zločinci nemaju mjeru u ubijanju.
