Socijalna pravda na papiru, siromaštvo u stvarnosti: Pravednost po mjeri budžeta a ne čovjeka

Najavljene izmjene Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u Federaciji BiH predstavljene su javnosti kao pokušaj uvođenja veće pravičnosti u sistem – s obrazloženjem da nije pravedno da osobe sa minimalnim radnim stažom imaju iste penzije kao oni koji su u radnom odnosu proveli tri ili četiri decenije. Međutim, suština predloženih rješenja otvara ozbiljno pitanje: da li se pod krinkom „pravedne raspodjele“ zapravo legalizuje dodatno osiromašenje jednog dijela penzionera?

Smanjenje umjesto zaštite najslabijih

Prema predloženom modelu, najniže penzije za osobe sa kraćim radnim stažom bile bi znatno niže nego do sada. U praksi to znači da ljudi koji su cijeli život radili u teškim uslovima, često s prekidima, bez redovno uplaćenih doprinosa, mogu biti svedeni na primanja koja ne pokrivaju ni osnovne životne troškove.

Umjesto da se postavi egzistencijalni minimum ispod kojeg nijedna penzija ne smije pasti, predloženi sistem ide u suprotnom pravcu – najniži sloj penzionera gura se prema iznosima koji ne garantuju ni minimalno dostojanstvo.

Formalna pravičnost, stvarna nejednakost

Načelno, ideja da se pravi razlika između penzija na osnovu dužine radnog staža nije sporna. Sporno je ono što iz toga proizlazi u praksi:
➡️ umjesto da se razlika pravi iznad osnovnog životnog minimuma, ona se pravi tako što se najslabiji dodatno spuštaju prema dnu.

Time se formalno stvara „pravedniji“ sistem, ali se suštinski produbljuje društvena nejednakost.

Socijalna politika koja kažnjava siromašne

Posebno je problematično što se ovakva zakonska rješenja donose u političkom okruženju koje se javno poziva na socijalnu pravdu, zaštitu radnika i dostojanstvo treće dobi. Umjesto da politika djeluje zaštitnički prema onima koji su već na ivici siromaštva, novi model praktično ih gura u trajnu socijalnu nesigurnost.

U prevodu – umjesto da se razlike u penzijama povećavaju naviše, kroz jače nagrađivanje dugog staža, razlike se prave naniže, kroz smanjivanje onih koji ionako imaju najmanje.

Ekonomske posljedice koje tek dolaze

Ovakav pristup ne nosi samo socijalne, već i ozbiljne ekonomske posljedice:

  • povećava se broj ljudi koji će zavisiti od dodatne socijalne pomoći,
  • smanjuje se kupovna moć stanovništva,
  • raste pritisak na lokalne zajednice i humanitarne organizacije,
  • dodatno se urušava povjerenje građana u penzioni sistem.

Drugim riječima, ono što se danas pokušava „uštedjeti“ kroz umanjenje penzija, sutra će se višestruko vratiti kroz socijalne troškove.

Ključno pitanje: da li se penzioni sistem gradi na životu ili na pukom preživljavanju?

Ako se penzioneru ne može obezbijediti ni osnovna egzistencija – grijanje, hrana, lijekovi i minimalna sigurnost – tada više ne govorimo o penzionom sistemu, nego o sistemu institucionalizovanog siromaštva.

Zato suštinsko pitanje više nije da li je pravedno da neko sa 15 i neko sa 40 godina staža imaju istu penziju. Pravo pitanje glasi:

Da li ijedan penzioner u Federaciji BiH smije imati penziju od koje se ne može živjeti kao čovjek?

Autorski članak: LoPortal