Maskirani napadi, inscenirani strah i politička renta — kako incidenti i narativi hrane autoritarni diskurs u Beogradu

Scena ispred Srpskog kulturnog centra u središtu Zagreba — pedesetak maskiranih mladića u crnim kapuljačama, skandiranje ustaških parola i pokušaj upada na izložbu — nije izolirani huliganski ispuh, već simptom šire političke igre. Policija je sinoć spriječila ulazak i legitimisala više osoba, a snimke potjera kroz okolne ulice brzo su obišle medije.

No, važnije od samog događaja je pitanje konteksta i koristi: tko — i zašto — proizvodi i multiplicira slike ugroženosti Srba na regionalnoj sceni? Odgovor koji treba ozbiljno razmotriti glasi: dijelovi javnog prostora u Hrvatskoj i prateće medijske misli, umjesto da smiruju tenzije, ponekad stvaraju i potpaljuju privid da su pripadnici srpske zajednice sistemski ugroženi — i to upravo u trenucima kada takav prizor ide na ruku političkim akterima u Srbiji.

Zašto bi to odgovaralo Vučiću? U Beogradu je narativ o “zaštiti svog naroda” preko granice stalni instrument mobilizacije. Kad se u regiji pojave snimke ili vijesti o navodnim napadima na Srbe — bilo stvarne ili nastavljenim provokacijama — to se lako koristi kao dokaz da je međunarodno okruženje neprijateljsko i da je zato potreban jak, „zaštitnički“ vođa. Studije i analiza iz 2024–2025. godine dokumentiraju kako režimski narativi i medijska mašinerija u Srbiji često reproduciraju sliku ugroženosti Srba izvan Srbije kao opravdanje za domaću konsolidaciju moći.

Drugim riječima: incidenti poput onog u Zagrebu ne moraju nužno biti izravno orkestrirani iz Beograda da bi bili politički korisni Vučiću. Dovoljno je da u javnom prostoru funkcioniraju mehanizmi — senzacionalističke objave, viralni snimci, ciljane interpretacije — koji proizvodnju straha pretvaraju u politički kapital. Kada se takav materijal potom servira domaćoj publici kao “dokaz” stalne prijetnje, otvara se prostor za poruke o potrebi „stabilnog rukovodstva“ i osnažuje retorika koja drži Vučića na vrhu političke scene.

To ne znači da su svi koji u Hrvatskoj ukazuju na incidente ili probleme automatski dio zavjere. Međutim, važno je kritički razlikovati stvarne prijetnje od politički instrumentaliziranih prizora. Dok jedni trče da snime i podijele šokantni video, drugi u Beogradu taj isti video koriste kao potvrdu geopolitike „zaštite“ — i kao opravdanje za daljnje autoritarne poteze i mobilizaciju birača.

Zaključak: scena ispred Srpskog kulturnog centra u Zagrebu je alarmantna — nasilje i huškanje moraju se jasno osuditi i procesuirati. Ali jednako je alarmantna i politička ekonomija straha: proizvodnja privida ugroženosti Srba može funkcionirati kao sirovina za političku promociju u Srbiji, naročito onih koji profitiraju od polarizacije i stalne krize. Ako želimo mir i normalizaciju, mediji i politički akteri moraju slati suprotnu poruku — smirivanje tenzija, provjerene informacije i odgovornost — umjesto da hrane narative koji održavaju podjelu i daju legitimitet autoritarnim liderima.