Uspostavljanje kontinuiteta vlasti nakon hapšenja Madura i strateška pragmatičnost SAD

Nakon što su američke snage u noćnoj operaciji 3. januara 2026. godine zarobile predsjednika Venezuele Nicolása Madura, Vrhovni sud Venezuele naredio je da potpredsjednica Delcy Rodríguez preuzme funkciju privremene predsjednice kako bi se održao kontinuitet vlasti i odbacio vakuum moći.

Delcy Rodríguez, dugogodišnja figura u vladajućem Socijalističkom jedinstvenom partiju Venezuele (PSUV), bila je jedna od najbližih saradnica i lojalnih saveznika od Chaveza do Madura, te je kroz godine obavljala niz ključnih funkcija u državnoj administraciji.

Politički i pravni kontekst njenog imenovanja

Rodríguez je izabrana kroz ustavni mehanizam: kao potpredsjednica države po ustavu je bila prva u liniji nasljednika u slučaju odsutnosti predsjednika. Vrhovni sud je to formalno potvrdio kako bi institucije držale legalnost uprkos vanrednoj i nasilnoj situaciji izazvanoj hapšenjem Madura.

Formalno, to imenovanje se koristi kao mehanizam institucionalne kontinuiteta, a ne potvrda bilo kakvog dogovora ili promjene u političkom kursu režima. Rodríguez je nakon toga javno nazvala američku operaciju “barbarskim otmicama” i ponovo istakla da je Maduro jedini legitimni predsjednik Venezuele.

Zašto SAD nisu javno odbacile njeno imenovanje?

S obzirom na specifičnu situaciju, postoje nekoliko razloga zašto američka administracija nije stala protiv nje u zvaničnim izjavama:

– Američki zvaničnici traže stabilnost i minimalan haos u tranziciji
U trenutku kada je američka vojska izvela operaciju i uspjela ukloniti Madura, washingtonski prioritet je bio spriječiti potpuni kolaps uprave u Venezueli, koji bi mogao dovesti do sigurnosnog vakuuma i pogoršanja društvenog i ekonomskog haosa unutar zemlje. Tihi prihvat institucija koje mogu održati red — makar formalno — može djelovati stabilizirajuće.

– Strateška računica SAD‑a
U javnim izjavama američki predsjednik Donald Trump nagovijestio je da je uspostava Rodríguez na čelu države u interesu “sigurnog, pravilnog i pravičnog prijelaza” i signalizirao da je Washington spreman raditi s njom ako ispuni određene ciljeve koje SAD drže prioritetnim.

– Alternativa koja bi mogla biti gora iz američkog ugla
Suprotno državnoj politici Venezuele i dikursu same Rodríguez, SAD bi, da su se otvoreno protivili njenom privremenom položaju, barem javno mogli otežati ionako kompleksnu situaciju — potencijalno ostavljajući prostor za druge unutrašnje grupe ili inozemne aktere da zauzmu vlast bez ikakvog legalnog autoriteta.
U takvoj kritičnoj fazi, tolerisanje formalnog nasljednog mehanizma, umjesto potpune destablizacije, može biti pragmatičan – iako kontroverzan – izbor.

– Nejasnoće oko njene gotove saradnje sa SAD
Dok je Trump u jednoj izjavi sugerirao da je Rodríguez “spremna učiniti ono što SAD zahtijevaju”, sama Rodríguez je na državnoj televiziji istakla stav da se neće pokoriti Washingtonu niti će dopustiti da Venezuela postane “kolonija”.
To ukazuje da postoji velika razlika između američkih političkih interpretacija i zvaničnih izjava Rodríguez — što znači da njena formalna pozicija ne znači automatsku američku dominaciju, niti da postoji dogovor o potpunom preuzimanju.

Duboke kontradikcije u režimu i međunarodnim ciljevima

Delcy Rodríguez je jedna od najlojalnijih članica chavističkog establišmenta i do sada je javno branila Madurovu politiku i protivila se Washingtonu.
Njezin poziv da Maduro ostaje jedini legitimni predsjednik i zahtjev za njegovim oslobađanjem pokazuju da je ona i dalje ukorijenjena u ideološki kurs režima, što suprotstavlja narativu da bi mogla služiti kao američki saveznik.

Ovdje je ključna napetost:

  • s jedne strane, SAD žele stratešku i relativno stabilnu tranziciju bez potpune eksplozije haosa;
  • s druge strane, Rodríguez javno odbija američke ciljeve i ponavlja svoju lojalnost Maduru, što stvara neizvjesnost oko stvarnih efekata njenog imenovanja.

Zaključak

Delcy Rodríguez je trenutno privremeno postavljena predsjednica zbog ustavnog nasljednog reda nakon hapšenja Madura — ne nužno zato što je SAD izabrala ili podržala njenu politiku, već jer drugi trenutni scenariji (potpuni vakuum vlasti, unutrašnji kaos, nemogućnost brzog političkog dogovora) imaju daleko veće rizike.
Iako je u jednom trenutku američki predsjednik sugerirao da može sarađivati s njom, njeni javni stavovi i ponašanje pokazuju da je njen odnos sa SAD više kompleksan i pun kontradikcija, nego jednostavan “dogovor” ili lojalnost jednoj strani.