S obzirom da su oružane snage duboko podijeljene po etničkim šavovima i da generali isključivo slijede političke smijernice svojih neformalnih šefova tako je i fokus ovog teksta, zbog pripadnosti autora, samo na bošnjačkoj komponenti.
Jedina profesija koja osim fizičkih, mentalnih i intelektualnih sposobnosti na raspolaganje državi s ponosom stavlja i svoj život je profesija vojnika.
Zbog toga biti vojnik, u svakoj državi je čast, ponos i respekt, a takav osjećaj kod vojnika i odnos prema vojsci izgrađuje država.
Zapitajmo se gdje su naše oružane snage na ljestvici društvene vrijednosti i zašto se dozvolilo da politički i drugi faktori svoj uticaj koriste samo za lične interese.
Danas o ugledu oružanih snaga ne možemo govoriti sve dok nam opremanje i obuka u najvećoj mjeri zavisi od donacija.
Ipak kad tad će se neko morati ozbiljnije posvetiti oružanim snagama Bosne i Hercegovine u kontekstu izgradnje prepoznatljive organizacijske kulture bosansko-hercegovačkih oružanih snaga i njenih temeljnih vrijednosti koje će svi njeni pripadnici, pa čak i njihove porodice, s ponosom isticati, njegovati i izgrađivati.
Dok to vrijeme ne dođe dužnost nam je da makar i ovako pojedinačno suočavamo odgovorne, ali i javnost, sa negativnostima koje uništavaju naše oružane snage.
Jedna od kultoroloških osobenosti naših oružanih snaga i društva je upravo marginalizacija i otuđivanje njenih pripadnika poslije penzionisanja.
Koliko samo potencijala tako propada?
Da se na neki način to apatično stanje u oružanim snagama osjeća i “van žice” puno nam kazuje samo jedno šaljivo i retorički zanimljivo pitanje koje je svako od nas bar jednom u karijeri čuo, “radiš li il’ si pri vojsci”?
Poprilično zaštićeni od suda javnosti, ali i od strane civilne kontrole već odavno otrcanom floskulom o reformi odbrane kao najuspješnijoj reformi generalima je dopušteno da nesmetano i bez ikakve odgovornosti sprovode svoje eksperimente i ispunjavaju želje političkih mentora.
S obzirom da su oružane snage duboko podijeljene po etničkim šavovima i da generali isključivo slijede političke smijernice svojih neformalnih šefova tako je i fokus ovog teksta, zbog pripadnosti autora, samo na bošnjačkoj komponenti.
Podijeljenost i ponašanje u skladu sa političkim smijernicama danas možemo da vidimo i osjetimo u muku srpskih generala na provokacije koje dolaze iz Srbije i na agresivno insistiranje političara iz Banja Luke za odobrenje dolaska helikoptera iz Srbije.
Ni jednom riječju se ne oglasiše onako generalski, “gospodo pa mi imamo vlastite kapacitete i sposobnosti za gašenje požara”.
“Tražite i dobićete”!
Kako oni slijede svoje, tako i bošnjački generali slijede isključivo smijernice SDA stranke koja tu kontrolu nad bošnjačkim kadrovima drži od nastanka Armije Republike Bosne i Hercegovine pa sve do današnjih Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Čak i kada završe vojnu karijeru, ukoliko žele nastaviti sa političkom karijerom uglavnom je nastavljaju kao SDA aktivisti, vijećnici, poslanici, načelnici ili gradonačelnici.
Toliko o reformski depolitiziranim oružanim snagama.
Kadrovska politika bila je i ostala osnovna poluga uticaja SDA na procese unutar oružanih snaga i ministarstva odbrane.
Godinama trpimo istu kadovsku politiku koja obeshrabruje profesionalce i pripadnike sa integritetom, a ohrabruje licemjere, poltrone, poslušnike i doušnike.
Kako onda očekivati od nekog iz sistema da kaže, ukaže ili digne svoj glas kada je postojeća kadrovska politika ubila integritet oficira.
Integritet, za nas samo još jedna strana riječ, ali u savremenim vojskama to je duboka i sadržajna karakteristika jednog oficira.
Kadrovska politika, kao takva, uglavnom je bila u rukama najbližeg politički “prvom u Bošnjaka” ili u rukama, u vojnoj hijerarhiji, “prvog u Bošnjaka”.
Kadrovska moć, koja implicira i sve druge moći, uglavnom je bila u rukama dva do tri čovjeka, koji su neformalno pod kontrolom držali i sve druge pozicije.
Tako su nažalost oduzete mnoge ingerencije osobama na ostalim pozicijama i tako ih učinili nevažnim ili marginalnim.
Ne povinovati se sveznadarskom mentalitetu tih politički ustoličenih mediokriteta znači i kraj karijere.
Samo na dva primjera katastrofalnih kadrovskih rješenja u zrakoplovstvu, nametnutih u inat, prouzrokovana je šteta ministarstvu odbrane i oružanim snagama mjerena stotinama hiljada maraka.
Čak je jedan od tih i procesuiran, ali ne i onaj koji ga je postavio. Makar da je se zacrvenio.
Nemojte se iznenaditi da i Vama ministre Helez urade nešto iz inata, kada ste odsutni, na službenom putu, godišnjem odmoru, bolovanju i drugim sličnim prilikama. Možda su Vam to već i uradili.
Teške su ovo riječi, al’ ih ispisujem tako lako jer su istina. A istina je Bogu najmilija.
Koliko je ta stranački obojena i orjentisana kadrovska politika nezrela i opasna po stabilnost oružanih snaga, ali i države nisam siguran da to vide i shvataju čak i sami pokrovitelji takve politike.
Možda griješim, ko zna.
Kadrovska politika koja u izbor budućeg generala ide pod motom “stranka te prati”, a ne kreće već od čina majora prateći profesionalni i stručni razvoj, profesionalizam i integritet svakog oficira, pogrešna je.
Zbog pogrešne kadrovske politike vrlo često imamo međusobno posvađane generale. Svježa su sjećanja na jedan takav otvoreni rat, rat osoba koje je ista politika iznjedrila. Ako bi se neki general i provukao ispod SDA radara bio bi marginaliziran i “osuđen” na samo jedan mandat.
Drugi problem te pogrešne kadrovske politike jeste eliminacija svega što miriše na prethodnika. Politika “historija počinje od mene/nas” pogrešna je i devastirajuća kako po društvo tako i po oružane snage. Treći problem je površnost i puko matematičko gledanje na čovjeka.
Težina, visina, broj sklekova, brzina …da, ali za izbor lidera trebaju potpuno drugi elementi koji se ne mogu bodovima izraziti.
Kadrovska politika nije puko “slaganje kockica”, ona mora u prvom redu osigurati funkcionalnost određene organizacije ili pozicije, a funkcionalnost osigurava dobar lider koji mora biti stručan, profesionalan, etičan, sa integritetom i izrazitom sposobnošću za timski rad.
Lider ne može biti isključivo podobna, poslušna i lojalna nametnutoj matrici profesionalnog razvoja osoba.
Takav lider šuti, on ne diže svoj glas i on je odlična podloga za destruktivne snage.
Upravo u toj tišini polako i sigurno propadaju nam oružane snage.
Definitivno, za dobrobit oružanih snaga i države ovakva kadrovska politika će se morati kad tad demontirati.
A Vama ministre Helez neka je dragi Bog na pomoći, i otvorite četvere oči.
piše – Izudin Maleškić, brigadir u penziji
Po profesiji pilot, penzionisan kao Načelnika štaba brigade zračnih snaga i protiv zračne odbrane.
Prije rata završio Vazduhoplovnu vojnu akademiju u Zadru, tokom karijere u OS BiH završio je u Americi Komandno-štabni koledž zračnih snaga i Armijski ratni koledž.
Učesnik odbrambeno-oslobodilačkog rata od 15. aprila 1992.godine.
Preuzeto sa: Boljatuzla.ba