admin
Dok većina svjetskih medija bez zadrške staje na stranu novinarke i fokusira se isključivo na Trumpove uvrede, LuPortal analizira i drugu stranu priče – granicu između profesionalnog novinarstva i namjernog provociranja sagovornika radi senzacije, gledanosti i viralnog sadržaja.
Posljednjih dana svjetski mediji gotovo jednoglasno prenose priču o verbalnom sukobu između američkog predsjednika Donalda Trumpa i jedne novinarke. Naslovi su uglavnom isti: Trump je ponovo vrijeđao, Trump je izgubio živce, Trump je napao novinarku, Trump je pokazao nepoštovanje prema medijima.
I zaista, nema nikakve dileme da riječi koje je američki predsjednik koristio nisu primjerene funkciji koju obavlja. Niti se mogu opravdati uvrede, omalovažavanje ili agresivan način komunikacije prema bilo kome, a posebno ne prema novinarima koji rade svoj posao.
Međutim, gotovo da niko ne postavlja pitanje koje bi svaki profesionalni novinar morao postaviti prije nego što zauzme stranu: šta se zapravo dogodilo prije nego što je sagovornik izgubio živce?
Većina medijskih izvještaja fokusirana je isključivo na posljednjih nekoliko minuta razgovora, odnosno na reakciju predsjednika. Mnogo manje pažnje posvećuje se načinu na koji je intervju vođen i ulozi novinarke u stvaranju atmosfere koja je dovela do sukoba. Ipak je to bio 95% vremena smiren razgovor tokom intervjua koji je ipak trajao 40 minuta …
Upravo tu dolazimo do problema savremenog medijskog prostora, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama.
To je taj tzv američki “agresivni žurnalizam” koji povrmeno prelazi granicu ukusa i postaje rijaliti.
Američki medijski sistem odavno je napustio granice klasičnog novinarstva i u velikoj mjeri se pretvorio u industriju zabave. Gledanost, klikovi, dijeljenja na društvenim mrežama i prihod od reklama postali su važniji od samih odgovora koje javnost treba dobiti.
U takvom okruženju intervju često prestaje biti razgovor čiji je cilj informisati javnost. On postaje predstava.
Nije slučajno što se danas najviše dijele upravo snimci svađa, vrijeđanja, prekidanja sagovornika i verbalnih sukoba. Miran, argumentovan razgovor rijetko postaje viralan. Incident gotovo uvijek postaje.
Zbog toga nije neobično da pojedini novinari svjesno ili nesvjesno počnu raditi za algoritam, a ne za javnost.
Naravno, postoje situacije kada je potrebno biti uporan. Postoje sagovornici koji namjerno izbjegavaju odgovor, skreću s teme ili pokušavaju potrošiti vrijeme kako bi izbjegli neugodna pitanja. Tada je zadatak novinara da ih vrati na temu i insistira na odgovoru.
Ali postoji jasna razlika između insistiranja na odgovoru i namjernog provociranja sagovornika.
Profesionalni novinar pokušava smiriti atmosferu kako bi dobio informaciju.
Rijaliti novinar pokušava podići tenzije kako bi dobio scenu.
To nisu iste stvari.
Patvorena ljubaznost u riječima ne može uvijek sakriti agresivnost pristupa. Moguće je nekoga prekidati, provocirati i gurati prema sukobu čak i kada se to radi uz osmijeh i formalno pristojne fraze.
Upravo zbog toga nije dovoljno analizirati samo ono što je sagovornik rekao. Potrebno je analizirati i način na koji je do te izjave došlo.
Kada novinar procijeni da od odgovora neće dobiti dovoljno pažnje javnosti, ponekad se dogodi da fokus intervjua više ne bude informacija nego reakcija. Tada cilj postaje proizvesti trenutak koji će obići internet, završiti na naslovnicama i donijeti milione pregleda.
U takvim slučajevima nerviranje sagovornika postaje metoda rada.
A kada je provociranje postalo važnije od informisanja, teško je govoriti o novinarstvu u njegovom izvornom smislu.
Zbog toga se može postaviti i jedno neugodno pitanje: ako je neko svjesno radio na tome da sagovornika dovede do tačke pucanja, govori li konačni ispad više o osobi koja je izgubila živce ili o osobi koja je taj trenutak pokušala proizvesti?
To, naravno, ne znači da odgovornost za izgovorene riječi nestaje.
Donald Trump je godinama poznat po sukobima s novinarima, po omalovažavanju medija i po riječniku koji često više podsjeća na kafansku raspravu ili obračun s Divljeg zapada nego na komunikaciju predsjednika najmoćnije države svijeta u 21. vijeku. Njegove uvrede ne treba relativizirati niti opravdavati.
Ali isto tako nije profesionalno ni automatski proglasiti novinara žrtvom samo zato što nosi novinarsku akreditaciju.
Novinari nisu nepogrešivi. Oni također mogu biti agresivni, neprofesionalni, pristrasni ili vođeni željom za senzacijom.
Zato bi se svaka ovakva situacija trebala analizirati u cjelini, a ne samo kroz posljednju rečenicu koja je završila na naslovnicama.
LuPortal ne opravdava nijednu uvredu koju je izgovorio američki predsjednik Donald Trump.
Ali jednako tako smatramo da je pogrešno ignorisati ulogu novinara u stvaranju konflikta. Ukoliko je cilj intervjua bio provocirati sagovornika kako bi se dobio viralni snimak umjesto odgovora na postavljena pitanja, onda problem nije samo u reakciji sagovornika nego i u metodama kojima se do te reakcije došlo.
Zbog toga, iako ne možemo opravdati Trumpove riječi, možemo razumjeti reakciju čovjeka koji je, barem prema onome što je javnost imala priliku vidjeti, bio izložen stilu intervjuisanja čiji cilj nije bio samo dobiti odgovor, nego i proizvesti sukob.
Naravno, to je naše viđenje na koje imamo pravo.
