Iskrena ispovijest oca borkinje: priča o snazi, karakteru i odrastanju djevojčice koja se svakim treningom pretvara u lavicu — ne zbog medalja, već zbog onoga što postaje kao čovjek.

Urednik je gotovo u jednom dahu pročitao objavu Nermina Džugovića, oca mlade kik-bokserke Iman, i odlučio da ove iskrene, snažne i dirljive riječi moraju doći do mnogo više očiju — jer govore o borbi, ljubavi i očinstvu koje ne poznaje predaju.

“NISU BITNE MEDALJE. BITNO JE KAKVO DIJETE IZRASTA IZ BORBE.

Nije lako objasniti koliko truda stoji iza onoga što ljudi vide samo kao “jedan meč” ili “jednu medalju”.
Moja kćerka Iman trenira svaki dan – znoj, odricanja, manje sna, manje djetinjstva. Nekad izostane iz škole jer je trening put, priprema i žrtva. To nije izgovor – to je karakter koji se gradi.

Ljudi mogu pričati šta god žele.
Ali niko sa strane ne zna koliko jednu medalju koštaju suze, umor koji se ne vidi, tišina poslije teških treninga, rana koja se prećuti, izbor discipline umjesto lakšeg puta.

I zato ja stojim iza nje.
Ne samo kao neko ko kaže “ti to možeš”, nego kao neko ko nosi s njom svaki korak tog puta.
Treninzi do kasno, povratci kući iscrpljeni, ali s jasnim razlogom zašto sve to radimo.

Medalje nisu cilj.
One će doći i otići.
Borbe će se dobijati i gubiti.
Ali ono što ostaje je ono najvažnije:
kakva će biti kao žena, osoba, čovjek.

Ja ne tražim da bude najbolja.
Tražim da bude čvrsta.
Da zna ko je.
Da zna vrijednost sebe i svog truda.

Danas previše djece izgubi sebe u lažima, internetu, pričama drugih.
Ja sam odlučio da moje dijete ne ide tim putem.
Ne učim je da bude bolja od drugih – nego bolja od sebe jučer.

A ja kao otac – tu sam uz nju u svemu.
Od treninga i sparinga, do takmičenja, finansija, putovanja i svega što život nosi.
Svoje vrijeme, snagu i životnu energiju sam stavio u njen put.
Ne da bude samo sportista – nego čovjek sa stavom.

Nikad nisam imao sreće u izboru partnerstava i odnosa.
Prošao sam pogrešna povjerenja i loše odluke.
Moja greška nije bila ja – nego kome sam vjerovao.
I to je lekcija koju sam naučio.

Ali kad dobiješ kćer – tu nema odstupanja.
Tu si dužan da gradiš, da vodiš, da stojiš.
Moja kćerka je prvo mjesto.

I da jesam finansijski jak – opet joj ne bih samo “dao”.
Jer ono što se dobije bez truda – ne vrijedi.
Neka zna da zaradi.
Neka zna da stoji.
Neka zna da vrijedi.
To je prava snaga.

Iman zna šta je rad.
Zna šta je disciplina i ponos.
I bez obzira na rezultate – za mene je već šampion.

Lavica se ne rađa.
Lavica se pravi.

Moje dijete.
Moja borba.
Moj ponos. ❤️🦁”