Pika li se u Lukavcu samo kad gradski vijećnici (većine) iniciraju ili predlože projekat?

Teško je ostati ravnodušan prema „slučaju“ asfaltiranja puta i parking prostora kod, odnosno oko mjesne ambulante u Poljicu Gornjem – pogotovo ako se na cijelu priču pokuša pogledati iz nešto drugačije perspektive.

Društvene mreže su ovih dana, naročito Facebook, poslužile kao svojevrsna sudnica u kojoj su se iznosili „dokazi“ o tome ko je zaslužan za realizaciju ovog projekta.

Sa jedne strane pojavilo se Udruženje građana „Aktivisti Poljice“, koje tvrdi da je upravo ono pokrenulo inicijativu, kontinuirano bilo prisutno na terenu kroz različite radove i aktivnosti, te lobiralo prema gradskoj upravi.
Sa druge strane, vijećnik (od prije oko mjesec i po većine) u Gradskom vijeću Lukavac Mirza Mujagić (SDA), ujedno i stanovnik Gornjeg Poljica, navodi da je još prije dvije godine uputio inicijative koje se odnose na ovaj projekat.

Naš portal je prenio ono što su obje strane tvrdile, bez ulaska u vaganje i presuđivanje zasluga. I u ovom, kao i u slučaju ambulante u Poljicu Donjem, ostajemo pri stavu da su ovakvi projekti rijetko rezultat rada jednog pojedinca. U pravilu, riječ je o spletu doprinosa šireg ili užeg kruga ljudi iz mjesne zajednice, ali i aktera iz političkog života Grada Lukavac – vijećnika, službi Gradske uprave i, na kraju, gradonačelnika.

Upravo tu dolazimo do ključnog „problema“, odnosno pitanja koja se sama nameću:
– Kako se određuje koji projekti na teritoriji Grada Lukavac treba da imaju prioritet u odnosu na druge?
– Koji je stvarni put da projekat neke mjesne zajednice bude uvršten u budžet ili realizovan na bilo koji drugi način?

Iz načina na koji se, gotovo po pravilu, gradonačelniku Edinu Deliću upućuju zahvale prilikom otvaranja ili realizacije projekata, stiče se utisak da bez njegovog „blagoslova“ projekti jednostavno ne mogu biti realizovani. U suprotnom, teško je objasniti toliki intenzitet zahvaljivanja – osim ako to nije klasično …

Da ne bismo bili pogrešno shvaćeni, važno je naglasiti nekoliko stvari.
Vjerujemo da gradonačelnik odluke donosi na osnovu informacija i prijedloga koje mu prezentiraju gradske službe, savjetnici i vijećnici. Također vjerujemo da značajnu, možda i presudnu, ulogu ima lobiranje vijećnika – prije svega onih koji pripadaju aktuelnoj većini koja podržava gradonačelnika, ali i onih iz opozicije.

Tome u prilog ide i raspored budžetskih sredstava, kao i pregled odobrenih i realizovanih projekata po mjesnim zajednicama.

Daleko od toga da ovaj tekst pišemo s namjerom da gradonačelniku „prišijemo“ svu krivicu za ono što u Lukavcu ne funkcioniše kako treba. Međutim, kao prvi čovjek grada, dio odgovornosti – i političke i moralne – neminovno nosi upravo on.

Naše uvjerenje je da se prioriteti ne utvrđuju nepristrasno, realno i pošteno prema svim mjesnim zajednicama. Umjesto toga, često se svode na pitanje ima li neka MZ „nekog svog“ u Gradskom vijeću i koliko je ta ruka važna za izglasavanje većih i politički značajnijih odluka.

Seoske mjesne zajednice, za razliku od urbanog jezgra grada u koje se ulaže višestruko više sredstava nego u sva sela zajedno, a koje u Gradskom vijeću nemaju „svog“ vijećnika, često su osuđene na moljakanje gradske administracije i „tuđih“ vijećnika. Ako se, kojim slučajem, uspiju probiti do kancelarije gradonačelnika – iza vrata koja nerijetko djeluju nedostupno poput onih u najzatvorenijim državnim institucijama – ostaje im samo nada da će naići na razumijevanje.

Ali, treba li sistem funkcionisati na taj način?

Je li to u skladu s demokratskim narativom kojim se, od vijećnika do gradonačelnika, često maše pred kamerama RTV Lukavac tokom sjednica Gradskog vijeća?

O kakvom se to „interesu građana“ govori iza govornice – i kojih građana: gradskih ili seoskih, i kojih sela konkretno?

Priče o ravnomjernom razvoju teško da mogu uvjeriti stanovnike sela koja nemaju političku zastupljenost. Upoređivati razvoj grada i sela i nazvati ga ravnomjernim nije samo licemjerno, nego i bezobrazno. A nazvati ravnomjernim razvoj svih sela međusobno – kako bi narod rekao – „za sikire“.

Da ne bismo rizikovali pogrešne interpretacije, pojasnićemo da se izraz „za sikire“ koristi žargonski, kako bi se opisalo nešto toliko loše, pogrešno ili nepravedno da za to ponestaje prikladnih riječi.

Na nedavnoj javnoj raspravi o Nacrtu budžeta Grada Lukavac za 2025. godinu, održanoj u Krtovi 2, a kojoj su prisustvovali i predstavnici povratničkih srpskih sela, izgovorena je rečenica koja mnogo govori:
– „…pa da znamo čiji smo.“
Ta rečenica jasno pokazuje da se dio građana, sudeći po odnosu Grada prema njihovim mjesnim zajednicama, ne osjeća ravnopravnim.

U javnosti se sve češće govori i o položaju Hrvata u Gradu Lukavac, kako kroz prizmu investiranja u njihove mjesne zajednice, tako i kroz zastupljenost u javnom životu i na funkcijama, a uvaženi vijećnik Mehmed Suljić u više navrata ukazivao je i na neravnopravan položaj romske zajednice.

Ipak, važno je reći i ovo: kada je riječ o ulaganju u sela, ni bošnjačke mjesne zajednice ne prolaze ništa bolje ako nemaju „nrkog svog“ u krugovima gdje se odlučuje o investicijama i projektima.

Upravo u tome i leži suština problema o kojem ovaj „slučaj“ iz Poljica Gornjeg ponovo otvara raspravu.