Srđanovo ime bilo je jače i od Zlatnih ljiljana: Vijećnici SD, SDP, PDA I DF i jedan iz manjina izglasali prijedlog

U nekim krajevima Bosne postojao je stari narodni običaj da se bolešljivo dijete izvede na raskrsnicu i simbolično „proda“ prvoj osobi koja naiđe – najčešće za parče hljeba, zrno žita ili sitan novac. Vjerovalo se da je dijete pod urokom ili zlom sudbinom, pa bi mu ta osoba nadjenula novo ime kako bi se „prevarile“ zle sile i bolest odagnala. Ovim činom dijete je, u očima naroda, dobilo novi identitet i bilo spašeno od nesreće – jer se vjerovalo da zlo više ne može da ga pronađe pod novim imenom.

Ovih dana se to radi u Lukavcu – izmjenom imena jedne lukavačke ulice, vjerujući da će tako zbuniti „zle sile“ i da će nas zavoljeti više nego 1992–1995, i svih onih godina od odlaska Turaka sa Balkana.

I tako, lukavački SDP-ovci – jer su oni pokretači te „proVRS revolucije“ koju uporno guraju godinama – sada sa lijevog boka potpomognuti svojim „otpadnicima“ i „izdajnicima“ iz SDP-a (kako su ih do juče zvali) iz SDBiH, a iz centra ojačani grupom „otpadnika“ i „izdajnika“ iz SDA (kako PDA nazivaju oni iz SDA), i još pokojim manjim domaćim saradnicima – valjda iz inata ili osvete „borcima protiv antifašizma, vedra čela i obraza čista“ – žigosaše Lukavac ulicom „dobrom“ vojniku VRS.

Znate, da ne bude zabune – ne vole oni cijelu VRS. Već su probrali „one dobre“ s čvrstim karakterom: dezertere, švercere, ratne profitere…

Polahko, za njima, i oni koji su se protiv toga žestoko bunili, okrenuše ploču – a sve zato da bi se imala većina ruku u vijeću i mogle donositi odluke koje Lukavcu obećavaju „prosperitet“ i, zamislite, „ugled u Engleskoj“.

Slijepa i neutaživa želja za potpunom vlašću odlučila je da SDP-ovo dugogodišnje političko zavrtanje ruku napokon „stavi pravu stvar na pravo mjesto“: vojnika VRS u do juče odbranjeni Lukavac, i to u ulicu do koje su njihov „Komitet“ i stranačko-partijske kancelarije SDP-a i SDBiH. Kako prikladno…

Budućnost će tek pokazati na šta se sve u Lukavac spremno – samo da se ima većina u vijeću.

I tako, bez ijednog svog igrača, na terenu u Plavoj sali PU Lukavac, rezultatom 16:11, VRS juče pobijedi Zlatne ljiljane, i s jednim jedinim – i to mrtvim – vojnikom – uđe u Lukavac i osvoji Prijeku ulicu.

Lahko je njima kad su nekadašnji njihovi protivnici iz rovova, a bogami i iz kancelarija i radio-studija, dakle: borci, „borci“, diverzanti i ine dike naše – ovaj put igrali za nekadašnji im protivnički tim …

Mučno ih je bilo gledati kako ubjeđuju i sebe i druge da je to „ispravno“.

Jedni su mudro napustili sjednicu prije glasanja, da ne bi morali dići ruke ZA.

Gradonačelnik je u očaju čak riskirao i povezao VRS sa Wehrmachtom i SS-om, pomagajući kako nisu svi u nacističkoj vojsci bili krivi za ubijanje, ali je previdio ono na što mu je vijećnik Sejdinović skrenuo pažnju:

– „Nijemci su nakon Drugog svjetskog rata, za razliku od Srba, prošli katarzu“ – zakucao je vijećnik Sejdinović.

(Izraz „prošao katarzu“ znači da je neka osoba prošla kroz duboko emocionalno ili duhovno pročišćenje, obično nakon intenzivne patnje, suočavanja s istinom, krivnjom ili unutrašnjim konfliktom – što dovodi do lične promjene, rasterećenja ili sazrijevanja.)

Nijemci su priznali, poklonili se žrtvama i promijenili se.

A Srbi: i dan-danas „Nož, žica, Srebrenica“, „Ratko Mladić heroj“, i ni po koju cijenu ne priznaju genocid.

Velika je, u svjetlosnim godinama, razlika između Njemačke i Nijemaca – i Srbije + RS i Srba.

Zanimljivo je da nikome nije palo na pamet da pita one koji žive u Prijekoj šta misle o tome da od sada žive u ulici Srđana Aleksića?
Kako se oni osjećaju povodom toga?
Hoće li druga djeca zafrkavati njihovu djecu?
Hoće li njih zadirkivati zbog novog naziva ulice?

Zakonski nije obavezno, ali ovo je ipak specifična situacija.

Prijeko preče – al Aleksić bolje – pa bolje i od ulice Zlatnih ljiljana.

A nije to ništa novo kod „crvenih“ – i 1944. su u svoje redove masovno primali sve one koji su tri godine sa šubarom i kokardom na glavi čistili Podrinje i ostatak Balkana od nesrba – prvenstveno muslimana – sve dokle im je kama dokačala. Postaviše ih na visoke pozicije u SFRJ, gdje su tako „udomljeni“ strpljivo čekali svoj momenat koji im je došao 1990–1992 – do danas.

Nisu oni njih primili jer je bilo manje protivničkih igrača – jer su četnici tada već bili razbijeni „ko zvečka“ – već da im pokažu da „nisu kao oni“, da imaju srce u kojem ima mjesta i za one koji su im „drugovima“ i saborcima djecu ubijali u bešikama samo zato što su im očevi komunisti ili partizani.

Imaju oni tako potrebu da tjeraju nekoga da ih voli: četnike su 1944. primili u zagrljaj kao da ništa nije bilo – ali su zato decenijama svoje saborce partizane slali na Goli otok jer su „politički zastranili“, između ostalog i jer su se drznuli četnike nazivati četnicima.

Jeste, jeste. Poslije rata, u vrijeme bratstva i jedinstva, išlo se u zatvor ako kažeš četniku da je bio četnik – valjda da mu ne povrijediš osjećanja…

I 2025. je slično s ljiljanima – kako je krenulo, uskoro će ići i u zatvor ako kažu koju ružnu riječ za vojnike VRS, jer opet hoće da im pokažu da smo „bolji“ i da „nema hatora“ – do nove 1992. i novih logora i genocida.

Ne vide, ili neće da vide, da se u velikosrpskoj politici ništa ne mijenja od odlaska Turaka: raseli, pokrsti i poubijaj.

Nije ovo mržnja – ovo je istorijska činjenica. Ovo dokazuje kontinuitet politike zacrtane u Načertaniju i 11 genocida nad muslimanima (Turcima, poturicama, balijama, lojavim…) – u kojima im se sveti „za bunu na dahije“ i druge gursuzluke koje su Turci činili.

A Srbi i pravoslavlje su opstali samo tamo gdje su Turci vladali…

Hvala – nastavljam s ispravkom i uređivanjem od dijela:

Pominjali su se juče razni „argumenti“, a jedan od njih je valjda trebao da opravda ratovanje Bošnjaka, vojnika VRS-a, koji je za Srđana na tezgi prodavao farmerice.

– A u koju će vojsku nego u VRS? – govorili su.

– Ja sam samo izvršavao naređenja – tu je to negdje???

Međutim, bilo je još Bošnjaka koji su živjeli na teritoriji koju su kontrolisali Radovanov SDS i Ratkova VRS. Većina nije htjela u zločinačku i za genocid presuđenu VRS, po cijenu logora, mrcvarenja i smrti. Alen Glavović i drugi njemu slični Bošnjaci u VRS-u su valjda mislili da je njihov život vredniji od života onih koje su njihovi saborci hapsili, mučili i ubijali, a čije su uniforme nosili – da bi sebe spasili.

Ko može tvrditi da ne bi učestvovali i u strijeljanjima drugih, manje vrijednih muslimana, samo da bi spasili svoj život?

Jesu li to Bošnjaci koji trebaju biti uzor i primjer, i koji trebaju biti mjerilo?

Na pravoj strani su bili Bošnjaci koji su živote polagali da se spasi milion drugih Bošnjaka – a ne da bi se spasio jedan, svoj. E, ua njih nema ulice u Lukavcu.

Višestruko u borbama protiv Armije RBiH ranjavani vojnik VRS-a, Alen Glavović, koji je radio za tezgom vojnika-dezertera VRS-a Srđana Aleksića – kojeg su ubili i njegovi, i Alenovi saborci iz VRS-a – dok je branio svoju tezgu i švercovanu robu.

Pa ispade Alen Glavović odlučniji i srčaniji vojnik VRS-a od dezertera Srđana – a za drugove u „crvenom bošnjačkom korpusu (delicti)“ je on žrtva…

Zakukaše na sjednici kako Srđan nema ulicu u Trebinju jer je, kao, spasio Bošnjaka…

Ma ne smeta Trebinjcima što je Srđan „spasio vojnika VRS-a Alena“, već što je bio dezerter kojeg je uticajni tata izvukao iz vojske i koji je pio “pivkane” nadgledajući tezgu i Alena Glavovića, dok su njihova braća, sinovi, ujaci ginuli i bivali ranjavani na liniji.

ZATO mu u Trebinju ne daju ulicu, a ne zbog toga što je navodno branio Alena Glavovića – koji je, očito, bio veći i bolji borac VRS-a od tatinog sina i dezertera Srđana Aleksića.

Nije ni bilo lahko glasati za ulicu Srđanu Aleksiću.

Jedni vijećnici su se izvukli iz sale prije glasanja.

Drugi su se krili iza vijeća svoje mjesne zajednice, prebacujući vijećničku odgovornost na druge.

Treći su izgovor nalazili u tome što Muradija i Miladin nisu Zlatni ljiljani, pa kao:

– „Kad Muradija i Miladin budu Zlatni ljiljani, i ja ću glasati protiv.“

Četvrti su pričali priču o rodbini u mješovitim brakovima – mada je bilo prikladnije da su ispričali kako su u Drugom svjetskom ratu Duboščani spasili Krtovljane i Porječane od ustaša (Crne Legije koja je bila opasala Ozren od Gračanice do Duboštice, preko Puračića do Turije), koji su imali plan da sve muško „višlje od puške“ pobiju i odvedu u logor. Jedan Duboščanin se tada po noći odšuljao u Krtovu i dojavio im da sakriju muškinje.

Tada je neko zaboravio javiti Sižjanima, pa je poslije ustaške racije jedva ostalo muško uho u Sižju. Neki tvrde da je to bio i jedan od glavnih uzroka kasnije netrpeljivosti između Sižjana i Krtovljana – jer im Krtovljani nisu dojavili šta se sprema.

Kako god – dok se vlast u Lukavcu ne promijeni, Lukavac će ostati žigosan ulicom vojnika VRS-a, vojne formacije koja je 2007. godine zvanično presuđena za genocid nad Bošnjacima.

I sve to – na desetak dana pred 30-godišnjicu genocida u Srebrenici, u kojem su vojnici VRS-a zarobili i sistematski, punih šest dana, u kolonama ubijali preko 8.000 Bošnjaka.

Srđane, eto ti ulice – dobro nam došao u Lukavac kad već nemamo svojih heroja.