I dok se u Srbiji i Republici Srpskoj vodi borba između vlasti i opozicije, sve je očiglednije da obje strane koriste istu ikonografiju, isti rječnik i isti – pročetnički narativ. Promjena se nudi, ali bez stvarne alternative.

Politička scena u Srbiji, ali i Republici Srpskoj, sve više podsjeća na dvorišnu tuču između dva radikalna pogleda na svijet, koji se međusobno bore za dominaciju unutar istog nacionalnog korpusa. Iako se nominalno razlikuju po stilu, sloganu i pristupu, u suštini riječ je o sukobu dvije strane istog novčića – političkog radikalizma koji svoju snagu crpi iz istih izvora: populizma, emocija, nacionalne homogenizacije i teritorijalne ekspanzije.

Prednja strana novčića

S jedne strane imamo radikale vlasti – nosioce “stabilnosti” oličene u predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i njegovoj Srpskoj naprednoj stranci, odnosno Miloradu Dodiku i SNSD-u u Republici Srpskoj. Oni grade svoju poziciju na ideji da su nezamjenjivi branitelji srpskog naroda, vođe koje drže institucije pod kontrolom i suvereno kroje političku realnost. Njihov je narativ agresivan, često usmjeren protiv Zapada, opozicije, pa i samih građana koji postavljaju neugodna pitanja. Koriste medijski prostor kao propagandnu mašinu, a institucije kao sredstvo kontrole, a ne demokratije.

“Druga strana” novčića

Na drugoj strani nalazimo nove i “osvježene” radikale opozicije – koji ne nude mnogo više od refleksne kritike, ali često koriste isti jezik, istu mitologiju i isti emotivni naboj kao i oni koje žele da zamijene. U Srbiji ih predvode pojedini opozicioni lideri okupljeni oko ideje da treba biti “još tvrđi” prema Kosovu, “još beskompromisniji” prema međunarodnoj zajednici, “još patriotskiji” prema svemu što nosi srpski predznak. U Republici Srpskoj, opozicija često optužuje Dodika za “izdaju nacionalnih interesa”, dok istovremeno zagovara još radikalnije političke i teritorijalne poteze.

Ista retorika i ikonografija

Zajednički imenioci i vlasti i opozicije jesu – velikosrpska i pročetnička retorika i ikonografija. U oba tabora, i u Srbiji i u RS-u, javni prostori puni su srpskih trobojki, krstova sa četiri S, transparenata sa likovima vojvoda i svetaca, a u posljednje vrijeme sve češće i likova Draže Mihailovića, ratnih komandanata i mitoloških junaka koji treba da vrate “ponos i dostojanstvo narodu”. Pročetnički narativ više nije marginalna pojava – on je postao standardna retorička alatka i vladajućih i opozicionih političara, koji se nadmeću u tome ko će više puta pomenuti srpstvo, četništvo, i odbranu “naših svetinja”.

Politički teatar apsurda

U tom duhu, kao da gledamo politički teatar apsurda, gdje svaki novi akter koji se pojavi biva slavljen kao “dašak svježeg povjetarca” – dok ne počne govoriti isto što i prethodni. Tako se sada i u Republici Srpskoj pojavljuju novi mesije, obučeni u stare mantije, koji na mitinzima govore kao da su upravo sišli s istog političkog brda s kojeg je silazio i Dodik prije 15 godina. Ironično, ono što je nekad bio bunt protiv režima, danas je samo njegovo drugo lice. “Dašak svježeg povjetarca” sve češće miriše na ustajali vazduh koji kruži u zatvorenim prostorijama nacionalističke retorike.

U toj borbi za prevlast nema prostora za umjerene glasove, za racionalni dijalog, za socijalne i ekonomske teme koje direktno utiču na živote građana. Nema strategije – ima samo reakcije. I sve više se čini da ova dva politička tabora, iako formalno suprotstavljena, jedni druge hrane, legitimizuju i održavaju u životu.

Borba za vlast u srpskom korpusu, kako u Srbiji, tako i u Republici Srpskoj, ne vodi se između progresivnih i konzervativnih snaga, niti između levice i desnice. Ona se vodi između dvije vrste radikala – onih koji vladaju i onih koji bi da vladaju. A u toj borbi, najveći gubitnici su obični ljudi, građani kojima je dosta politike straha, kontrole i lažnog patriotizma.

Dok jedni traže “nacionalno jedinstvo”, a drugi “istorijsku pravdu”, niko ne govori o zdravstvu, školstvu, ekonomiji i iseljavanju mladih. U takvom okruženju, sve je manje prostora za drugačije mišljenje, za demokratiju, za političku kulturu.

I zato, umjesto promjene sistema, region sve više dobija samo zamjenu aktera – ali ne i promjenu paradigme. Jer, kad su dvije vrste radikala jedina opcija, onda su izbori samo iluzija demokratskog procesa, a stvarna moć ostaje u rukama onih koji znaju kako da emociju pretvore u kontrolu.