Piše Izudin Maleškić, brigadir u penziji

Neko je zapisao da zemlja pomiješana sa vodom zove se blato, a zemlja pomiješana sa krvlju Domovina!
Čini mi se da polako zaboravljamo da je skoro svaki pedalj naše Domovine natopljen krvlju i ako je mislimo sačuvati onda moramo pokazati malo više hrabrosti pa je braniti i u miru.
Svi, kako riječju tako i djelima.

Davno napisa Ljubivoje Ršumović u jednoj svojoj pjesmi,
Ona se između ostalog brani i ljepotom, i čašću, i znanjem.
Domovina se brani životom
I lijepim vaspitanjem.
Nažalost, danas ove riječi nalazimo tek u tragovima.
Retrogradne pojave poput korova zagospodarile su ovom državom.

Domovinu su nam oteli nepismeni, polupismeni, pa i rekli bismo obrazovani političari sumnjivog integriteta, i podredili je isključivo ličnim interesima.
A narod kao da je iscrpljen njihovim dugogodišnjim lažima, aferama i prevarama jednostavno polako odustaje od nje.Baš kao bolesnik kada izgubi svaku nadu u ozdravljenje pa tako nepomično zuri u plafon, i čeka ono neizbježno.
Priznali mi ili ne takvo je danas stanje u Bosni i Hercegovini.

Parafraziraću riječi jednog islamskog mislioca iz 14.stoljeća koje i danas, nakon toliko vremena, toliko precizno i tačno govore o ljudima kao da su jučer izgovorene, a koje kažu da ljudi više liče na vrijeme u kojem živimo nego na svoje očeve. Država se godinama razgrađuje, više nego što se gradi. Napuštaju je svakodnevno upravo oni koji trebaju da je grade, odlaze zbog onih koji je uništavaju.

Do sada je ne napusti ni jedan političar, al’ zato odlaze kćeri i sinovi, pa i unuci onih koji su je branili.

Surova istina je da onaj ko je uspostavio monopol na vjeru taj je bez ikakve odgovornosti godinama pljačka i rastače, čak se bez ikakve pravne, političke i moralne odgovornosti ne tako davno oslobodi Srbija od odgovornosti za agresiju devedesetih godina.
Bosna i Hercegovina, odupirući se podjeli koja joj prijeti sa sve tri strane, biva tako čudom opstanka.

Pitanje je samo dokle?

Najčudniji su ipak vjetrovi koji dolaze sa bošnjačke strane koja kao da je slijepa pa ne vidi šta se dešava na svjetskoj sceni te uporno nabacuje lopte domaćim retrogradnim snagama koje konstantno podgrijavaju strahove koji idu u prilog današnjem fenomenu globalne islamofobije.

Kao da ni jedna lekcija nije naučena iz primjera koje vidimo u nekim dijelovima svijeta gdje su muslimani potpuno dehumanizirani da se skoro i ne smatraju ljudskim bićima.

Čak je i terorizam kao metoda plašenja cijelog svijeta rezerviran isključivo za muslimane te je tako postao efikasnim instrumentom za političko teroriziranje muslimana širom svijeta, uključujući naravno i Bošnjake u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina godinama se nalazi u vrtlogu takvih narativa od strane domaćih političara koji ne propuštaju nabačene prilike za podgrijavanje strahova od Bošnjaka kao muslimana kod europskih vlada i institucija, naroda koji je ne tako davno sistematski ubijan i progonjen upravo od politika koje danas šire tobožnji strah od Bošnjaka.
Uprkos tom i takvom globalnom problemu Bosna i Hercegovina, a i Bošnjaci u njoj ne smiju svojom politikom ugroziti svoj put ka društvu europskih država i naroda jer tom društvu Bosna i Hercegovina po svom geografskom položaju, po svojim ekonomskim, sociološkim i kulturnim vezama, pa i religijski gledano pripada.

Moramo biti svjesni da je taj put težak i pun izazova, ponajviše zbog teritorijalnih pretenzija i želja za uticajem i dominacijom naših komšija i susjeda.
Usporavanja, pa čak i zamrzavanje  kretanja Bosne i Hercegovine ka društvu europskih država i naroda možda ponajviše zavisi upravo od samih Bošnjaka koji ne vide ili ne žele da vide da su upravo veze između vjere, bošnjačke politike, pa rekao bih i vojnih autoriteta glavni razlozi tolerisanja Europe i svijeta svega onog što se u prošlosti Bošnjacima desilo.

Islam kao dominantna vjera i uzurpacija vjere i vjerskih institucija od strane jedne političke stranke i njena politika definitivno nije ono što nam otvara vrata ka Europskoj uniji.
Najbolji primjer je Turska.

No, zahvaljujući svom geostrateškom položaju, veličini, broju stanovnika, ekonomskoj i vojnoj moći Turska može da čeka na ulazak u EU još pedeset godina, može čak i da kalkuliše. Pa i da ucijenjuje.

Za razliku od Turske Bosna i Hercegovina ne može ništa od toga.
S obzirim da izlazimo iz mjeseca ramazana, i ako bismo samo analizirali javne iftare vidjeli bismo samo na tom primjeru zloupotrebu vjere od strane politike i taj monopol na vjeru.
Vidjeli bismo također i odsustvo mjere u svemu.

Taj vjersko-politički performans zahvaljujući medijima i društvenim mrežama potpuno je javan i vidljiv.
Svaki građanin može sam da zaključi koliko u svemu tome ima istinske vjere, a koliko je to zapravo samo zloupotreba i instrumentalizacija vjere u političke svrhe.

Krajnje je vrijeme da se o pitanjima sekularnosti države i vjerskih sloboda  započnu razgovori kroz formu javne rasprave od strane političkih subjekata, vjerskih autoriteta islamske zajednice, pravoslavne i katoličke crkve u BiH i predstavnika akademske zajednice.

No, ono što javnosti nije baš toliko vidljivo a što, gledano kroz prizmu međunarodnih vojno-sigurnosnih struktura, može izazvati negativne efekte po državu i OS BiH to je vjersko-politički uticaj koji se ogleda kroz ponašanje najviših vojnih autoriteta.  

Nije primjereno da se general Oružanih snaga Bosne i Hercegovine bavi organizacijom iftara i to baš u vremenu zveckanja oružja na našim granicama kada naše istočne komšije već daju ime svojim balističkim raketama poput “Zagrepčanka”, a nekoj su možda dali i “Sarajka” ili “Tuzlanka” i kada se vrlo lako iskra sukoba sa Bliskog istoka može prenijeti i zapaliti cijeli Balkan.

U kontekstu aktuelnih događaja bilo bi daleko primjerenije da je general otišao i prisustvovao sigurnosnoj konferenciji, koja se održavala baš u to vrijeme u Berlinu, a da je pitanje organizacije iftara prepustio službi koja je za to nadležna –  Uredu vojnog muftije, koji je u ovom slučaju bio samo pratnja, odnosno privjesak.

U kontekstu svih do sada nedobronamjernih političkih narativa i ovaj primjer kod međunarodnih partnera, ne samo partnera OS BiH, mogao bi izazvati negativne reakcije.
I tako, dok se jedan aktivni general bavi vjerskim pitanjima, drugi ne tako davno penzionisani general, sada kao načelnik zabranjuje u Travniku obilježavanje 9.maja Dana pobjede nad fašizmom, datuma koji cijeli svijet obilježava.
Nije zgoreg naglasiti da obojica dolaze ispod istog političkog kišobrana.
Svako odgađanje suočavanja sa problemima danas, već sutra može imati nesagledive posljedice.

Pa zar nije dovoljna opomena i signal za nove pravce djelovanja u politici sintagma koju danas vrlo često čujemo Palestinizacija Bosne i Hercegovine, a vrlo dobro smo upućeni u sudbinu Gaze i Zapadne obale.

Također iz aktuelnih dešavanja na Bliskom istoku mogli bismo naučiti puno lekcija.