Institucije pokrenule aktivnosti za bivše radnike Koksare, ali ključna pitanja ostaju – da li je ovo stvarna pomoć ili samo administrativni potez?

Gašenje Koksara d.o.o. Lukavac početkom 2026. godine, nakon više od šest decenija rada, ostavilo je bez posla više od 800 radnika i otvorilo jedno od najvažnijih socio-ekonomskih pitanja u Tuzlanskom kantonu . U pokušaju da ublaže posljedice, Kantonalna privredna komora Tuzla, Vlada Tuzlanskog kantona, Ministarstvo privrede TK i JU Služba za zapošljavanje Tuzlanskog kantona pokrenuli su aktivnosti s ciljem posredovanja u zapošljavanju bivših radnika.

Objavljena je lista zanimanja, kao i poziv poslodavcima da iskažu interes za angažman radne snage. Na prvi pogled, riječ je o koordinisanom i institucionalno ozbiljnom pristupu. No, kada se zagrebe ispod površine, postavlja se pitanje – koliko je ovaj model zaista efikasan?

Dobar prvi korak: sistem se konačno uključio

Pozitivno je što su institucije reagovale relativno brzo nakon konačnog gašenja proizvodnje. Uvezivanje više aktera – od privredne komore do službe za zapošljavanje – pokazuje pokušaj koordinacije koji je često izostajao u sličnim situacijama.

Kreiranje baze podataka radnika i direktan poziv poslodavcima mogu olakšati povezivanje ponude i potražnje na tržištu rada. U teoriji, ovakav pristup može ubrzati zapošljavanje, posebno ako postoji realna potreba za radnicima u privatnom sektoru.

Međutim: ključni problem je što tržište možda nema odgovor

Ipak, najveće pitanje ostaje – da li tržište rada uopšte može apsorbovati stotine radnika iz jedne ugašene industrije?

Koksara je bila simbol teške industrije, a radnici su uglavnom specijalizovani za proizvodne i tehničke poslove. Istovremeno, struktura potražnje na tržištu rada često ide u drugom pravcu – trgovina, usluge ili niže kvalifikovani poslovi.

Bez dodatnih mjera, poput prekvalifikacije, postoji realna opasnost da veliki broj radnika ostane dugoročno nezaposlen.

Zakašnjela reakcija: gdje su bile institucije ranije?

Jedan od najozbiljnijih negativnih uglova jeste činjenica da se sistem uključuje tek nakon što je problem eskalirao.

Stečajni postupak otvoren je još 2025. godine, uz jasna upozorenja o dugovima i neizvjesnoj budućnosti kompanije . Uprkos tome, konkretne mjere za radnike dolaze tek nakon gašenja proizvodnje.

To otvara logično pitanje:
da li se moglo reagovati ranije – kroz restrukturiranje, investitore ili planirano zbrinjavanje radnika?

Administrativni pristup umjesto konkretnih mjera

Iako aktivnosti djeluju organizovano, njihov sadržaj je prilično ograničen.

Trenutni model svodi se na:

  • prikupljanje podataka o radnicima
  • poziv poslodavcima
  • posredovanje u zapošljavanju

Ono što nedostaje su ključni alati aktivne politike zapošljavanja:

  • subvencije za zapošljavanje
  • programi prekvalifikacije i dokvalifikacije
  • javni radovi ili privremeni angažmani
  • poreske olakšice za poslodavce

Bez ovih mjera, JU Služba za zapošljavanje Tuzlanskog kantona ostaje više administrativni posrednik nego stvarni nosilac rješenja.

Rizik “statističke aktivnosti”

Ovakvi programi često imaju još jedan problem – mogu poslužiti kao dokaz da se “nešto radi”, bez stvarnih rezultata.

U praksi to znači:

  • mali broj stvarno zaposlenih radnika
  • formalno ispunjeni ciljevi institucija
  • stvarni problem ostaje neriješen

U međuvremenu, situacija u Koksari dodatno se komplikuje – imovina se teško prodaje, a interes investitora izostaje .

Šira slika: industrijski pad i lančane posljedice

Gašenje Koksare nije izolovan slučaj, već dio šireg problema industrijskog pada u Tuzlanskom kantonu. Pad proizvodnje, smanjena potražnja i rast troškova već su ostavili ozbiljne posljedice na privredu .

U takvom ambijentu, oslanjanje isključivo na tržište rada dodatno smanjuje šanse za brzo zapošljavanje radnika.

Zaključak: između dobre namjere i nedovoljne akcije

Aktivnosti koje su pokrenule kantonalne institucije nesumnjivo predstavljaju pozitivan prvi korak. Međutim, u ovom trenutku one djeluju više kao reakcija nego kao rješenje.

Suštinski problem ostaje: sistem je ponudio mehanizam, ali ne i garanciju.

Ako se proces ne nadogradi konkretnim ekonomskim mjerama, postoji realna opasnost da će sve ostati na nivou formulara i poziva, dok će stotine radnika i dalje čekati stvarnu priliku za novi posao.

Jer radnici ne traže evidenciju – traže zaposlenje.

Šta bi vlast morala uraditi odmah: osam konkretnih poteza umjesto čekanja

Da bi aktivnosti koje provode , , i imale stvarni efekat, nužno je preći sa administrativnog na operativni pristup. Ovo su mjere koje bi mogle donijeti konkretne rezultate:

  1. Subvencije za zapošljavanje
    Uvesti direktne subvencije plata za bivše radnike u trajanju od najmanje šest do dvanaest mjeseci. Time bi se poslodavcima smanjio rizik, a zapošljavanje ubrzalo.
  2. Programi prekvalifikacije i dokvalifikacije
    Organizovati ciljane obuke za zanimanja koja su tražena na tržištu rada, uz obavezno povezivanje sa firmama koje bi nakon obuke preuzele radnike.
  3. Javne investicije i privremeni angažmani
    Pokrenuti infrastrukturne i ekološke projekte kroz koje bi dio radnika odmah bio angažovan, čime bi se osigurala egzistencija dok se ne pronađu trajna rješenja.
  4. Aktivno privlačenje investitora
    Lokaciju bivše koksare pretvoriti u industrijsku zonu sa olakšicama i ubrzanim procedurama, kako bi se otvorila nova radna mjesta upravo tamo gdje su izgubljena.
  5. Poreske i administrativne olakšice
    Privremeno smanjiti ili ukinuti određene doprinose za poslodavce koji zaposle bivše radnike, uz pojednostavljenje procedura zapošljavanja.
  6. Direktni dogovori sa velikim poslodavcima
    Umjesto opštih poziva, uspostaviti konkretne sporazume sa većim kompanijama i javnim preduzećima o preuzimanju određenog broja radnika.
  7. Individualni pristup svakom radniku
    Izraditi personalizirane planove zapošljavanja koji uključuju procjenu vještina i jasno definisan put – zaposlenje, prekvalifikacija ili samozapošljavanje.
  8. Podrška samozapošljavanju
    Omogućiti grantove i stručnu podršku za pokretanje vlastitih biznisa, posebno u zanatskim i uslužnim djelatnostima.

Bez ovakvih mjera, cijeli proces ostaje na nivou evidencije i dobre volje. Sa njima, postoji realna šansa da se kriza pretvori u priliku za restrukturiranje tržišta rada i otvaranje novih radnih mjesta.

Jer u ovom slučaju, vrijeme nije samo novac – nego egzistencija stotina porodica.

Analiza: LuPortal