Porfirijeva izjava o „ugroženosti srpskog naroda“ izazvala zabrinutost – analitičari upozoravaju na povratak narativa iz ratnih godina.

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije reagovao je na potvrdu prvostepene presude predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku, ocijenivši je kao pokušaj „poništavanja demokratski izražene volje srpskog naroda i delegitimizacije postojanja Republike Srpske“.

– “Mada očekivanu, ipak sam sa dubokom zabrinutošću primio vijest da je najvišem izabranom predstavniku srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, g. Miloradu Dodiku, predsjedniku RS-a, u protivpravnom i antidemokratskom postupku, jednonacionalni sastav takozvanog Suda BiH potvrdio ranije izrečenu kaznu zatvora i zabrane bavljenja politikom” – izjavio je Porfirije za Tanjug.

Patrijarh je dodao da izražava „punu i nedvosmislenu podršku Dodiku“ te ponovio tvrdnju da presuda dovodi u pitanje opstanak srpskog naroda u BiH.

Povratak na narative devedesetih?

Porfirijeva retorika izazvala je brojne reakcije u javnosti. Analitičari upozoravaju da se radi o opasnom vraćanju diskursa iz ratnih godina, kada su slične izjave bile uvod u sukobe. Fraza „ugroženost srpskog naroda“, naglašavanje „postojanja Republike Srpske“ i „prijetnje opstanku“ podsjećaju na izreke iz perioda raspada Jugoslavije, kada se govorilo: „Prvo su došli popovi, pa su onda došli topovi“.

SPC je i tada imala ključnu ulogu u kreiranju nacionalističkog narativa, a sada se, prema mišljenju mnogih, pokušava homogenizirati srpski narod oko ideje ugroženosti – i to u trenutku kada se Dodik suočava sa pravosudnim procesima.

Porfirije poziva na „očuvanje mira“ dok podiže tenzije

Iako patrijarh u svojoj izjavi poziva na „očuvanje mira“ i „spokojnu budućnost“, u isto vrijeme proziva „one koji iz daljine pokreću procese“ i upozorava na „opasnost po srpski narod“. Ovakav diskurs, smatraju stručnjaci, ima dvostruku poruku – javno pozivanje na mir, a u suštini jačanje osjećaja kolektivne ugroženosti, što je u prošlosti često korišteno za političku mobilizaciju i pritisak na institucije.

Porfirije završava porukom o molitvi, naglašavajući da pravoslavni Srbi trebaju tražiti „minimum međusobnog razumijevanja zarad mira i budućnosti“, no ostaje pitanje – može li se mir graditi na retorici koja podsjeća na mračna poglavlja historije?

SPC ovakvim istupima ponovo ulazi u politički prostor, koristeći velikosrpski narativ o ugroženosti kako bi:

  1. Zaštitila političke lidere koji se suočavaju s pravosuđem, predstavljajući ih kao „branitelje naroda“.
  2. Održala homogenizaciju srpskog nacionalnog korpusa, čime zadržava svoj uticaj u društveno-političkom životu.

Ovo podsjeća na logiku devedesetih kada je, iza paravana „zaštite naroda“, slijedio talas nasilja i razaranja. Danas, umjesto oružja, koriste se mediji i politička retorika, ali cilj ostaje isti – jačanje političke moći kroz religijski autoritet.

Analiza fotografije

Na fotografiji se nalaze dvije osobe: jedan pravoslavni sveštenik (vlafika Porfirije u tradicionalnoj odjeći i s panagijom) i jedan političar u odijelu (Milorad Fodik), koji stoje jedno pored drugog ispred grba i zastava entiteta Republike Srpske. Dodik se drži blizu Porfiriju, blago nagnut prema njemu, dok Porfirijr stoji frontalno, samouvjereno, s blagim osloncem na štap.

Simbolička i psihološka analiza:

1. Vizuelna dominacija i uloga autoriteta

Vladika, sa svojom dugom bradom, bijelim pokrivalom i štapom, zauzima centralnu vizuelnu ulogu. Njegov izgled i držanje odaju stabilnost i autoritet. Dodik, iako formalno moćniji u političkom smislu, u ovoj slici djeluje kao onaj koji traži legitimitet i zaštitu kroz asocijaciju sa religijom.

2. “Sakrivanje” iza religije

Dodik stoji blizu i blago nagnut prema vladiki, što može simbolički sugerisati:

  • Psihološki oslonac – u trenutku političkog pritiska – konkretno presuda Suda BiH, Dodik traži snagu u autoritetu crkve.
  • Transfer autoriteta – pozicija sugeriše poruku: „Ako crkva stoji uz mene, i narod treba da stoji uz mene“.
  • Sakrivanje iza simbola – vladika vizuelno dominira, pa Dodik koristi njegovu figuru kao moralni štit.

3. Pozadina i simboli moći

Zastave Republike Srpske i grb u pozadini dodatno naglašavaju nacionalni i identitetski kontekst. Fotografija komunicira spoj vjerskog i političkog autoriteta – čvrsta poruka javnosti da su „država i crkva na istoj strani“, što psihološki utiče na osjećaj kolektivnog identiteta i homogenizaciju u kriznim trenucima.

4. Poruka javnosti

Kombinacija simbola i blizine pokazuje sinergiju politike i religije, što se često koristi u situacijama kada politički lider trpi udarce. Slika šalje poruku:

  • „Nisam sam – iza mene je vjera i narod“.
  • „Moja borba je i borba za opstanak identiteta“.

Slika nije samo protokolarna, već ima snažnu simboličku i psihološku poruku. Dodik se oslanja na religijski autoritet kako bi osnažio svoj legitimitet i poslao signal homogenizacije. Ovo podsjeća na strategije iz devedesetih kada su politički lideri koristili crkvu kao ključni element nacionalne mobilizacije.

Ozvor: FACE