Erdoğan, kojeg sve više kritičara sarkastično naziva “velika usta s Bosfora”, već godinama odasipa region bučnim upozorenjima, prijetnjama i patriotskim porukama – ali bez konkretne hrabrosti da djeluje van svog interesa.

Oronuli starac kojeg jedino još glas služi, Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan ponovo je održao govor prepun prijetnji, samohvale i optužbi, u kojem se dotakao gotovo svih tema – od izraelskih napada na Iran do domaćih bojkota i ekonomije. Ipak, iza ove široke retoričke palete stoji stara strategija: sve iskoristiti kako bi se dodatno učvrstila vlast. U tome mu, kako kažu kritičari, ni unutrašnje ni vanjske krize nisu prepreka – naprotiv, one su pogodno tlo za nove talase autoritarne kontrole.

“Velika usta s Bosfora” poručio je narodu da budu spokojni jer njegova vlast, navodno, sve drži pod kontrolom. Naglasio je da Turska ne djeluje dnevno-politički, već dugoročno, i da preduzima mjere da „nijednoj od 86 miliona glava ne bi pala dlaka s glave“.

Istovremeno, nije propustio priliku da glavnu opozicionu stranku optuži za “blaćenje palestinskog otpora” i “izdaju ekonomije” kroz bojkote domaćih brendova. “Ako to nije izdaja, onda je objava rata ekonomiji,” rekao je Erdoğan, ne štedeći ni riječi ni neprijatelje.

U svojoj maniri vladara koji stalno traži novu vanjsku ili unutrašnju prijetnju, Erdoğan koristi svaki događaj – bilo da se odvija u Istanbulu, Teheranu, Gazi ili na Zapadu – kako bi narativ o „ugroženoj Turskoj“ pretvorio u alibi za dodatnu centralizaciju moći. U istoj rečenici smjenjuje NATO samit, Izraelove napade, ekonomske sabotaže, domaće izdajnike, strane sile i “armije trolova” opozicije – sve kao dio velike zavjere protiv Turske, a zapravo kao okvir za vlastiti politički opstanak.

Prisustvo na međunarodnim forumima, poput predstojećeg NATO samita u Haagu, tako postaje više sredstvo za domaću propagandu, nego za realno pozicioniranje Turske u svijetu. U zemlji, svaka kritika se tretira kao sabotaža, a svaki neslaganje kao izdaja.

U takvoj atmosferi, postavlja se neizbježno pitanje: da li je Erdoğan mudar državnik koji izbjegava sukobe i balansira silama, ili je to samo fasada, iza koje se skriva neodlučnost, strah i politički kukavičluk? Odnos prema Iranu, stalna verbalna osuda Izraela bez ikakvog diplomatskog, političkog ili ekonomskog odgovora, kao i oštre riječi bez konkretne akcije, naginju ka drugom odgovoru.

Jer kad se sve sabere, Erdoğan nije promašio ni jednu priliku da krizu pretvori u korist svoje vlasti. I to možda najbolje opisuje današnju Tursku: zemlju u kojoj lider više priča o problemima nego što ih rješava – ali zato svaki problem iskoristi da još čvršće zgrabi komande moći.

Zašto “velika usta s Bosfora”?

Izraz “Velika usta s Bosfora” označava Erdogana kao:

  • lidera koji sjedi u simboličkom i stvarnom centru moći,
  • neprekidno drži vatrene govore i prijeti svima – ali bez konkretne akcije,
  • koristi historiju, religiju i patriotizam kao pozornicu – ali za lične političke ciljeve,
  • ponaša se kao veliki branitelj regiona, ali u praksi djeluje samo kad je njegov rejting u pitanju.

Ova fraza asocira na “veliku buku s malo sadržaja“, a zahvaljujući referenci na Bosfor – dobija i lokalnu, geografsku boju koja je odmah prepoznatljiva čitatelju.

Ipak je Recep Tayyip Erdoğan politički „proizvod“ Istanbula – bio je gradonačelnik tog grada, često koristi simboliku Istanbula i Bosfora u svojim govorima, i kroz tu simboliku se predstavlja kao istorijski, geografski i ideološki nasljednik Osmanskog carstva.