Na današnji dan 1995. godine, Tuzla je izgubila 71 mlad život. Zločin koji je pogodio srce grada ostaje simbol surovosti rata i opomena čovječanstvu.

Jednog 25. maja, jedne 1995. godine, jedan čovjek je naredio da se ispali jedna granata sa planine Ozren, i time je oduzet sedamdeset i jedan nevini, mladi život.

Danas je 30 godina od tog 25. maja 1995. godine, kada je neprijatelj odlučio da su Tuzla i njeni stanovnici legitimna meta. Da su životi mladih Tuzlaka prikladna moneta u još jednom potkusurivanju njihove stoljetne, bolesne mržnje i osvete prema “Turcima”.

Od prvog dana agresije, srpska artiljerija , sa posebnim užitkom granatirala je prvenstveno civilna naselja i civile. Do 1995. to više nije bila novost. Međutim, niko nije mogao povjerovati da će njihovo nečovještvo ići dotle da će, na tzv. “Dan mladosti” – dan koji je u bivšoj SFRJ slavio život i mladost – odlučiti da ubiju upravo mladost.

A borili su se, kažu, “da odbrane Jugoslaviju”…

Jedno je ratovati, nešto sasvim drugo je u tom ratovanju ciljano ubijati civile, a nešto nepojmljivo normalnom ljudskom umu – u tom ratovanju ciljati Kapiju, za koju se znalo da se tu okupljaju oni koji tek počinju živjeti, koji još nisu za pušku, koji ne predstavljaju nikakvu opasnost i koji, ni po kojim mjerilima, vojnim ili ljudskim, ne bi smjeli biti ni uzeti u razmatranje kao legitiman vojni cilj.

A Tuzla je bila tako čista. Toliko bez mrlje svih tih ratnih godina da je srpska propagandna mašinerija morala izmišljati “logor za Srbe na stadionu Tušanj” i slične gadosti.

Ta čistoća im je bila trn u oku. Kvarila im je sliku koju su pažljivo stvarali u umovima srpskog naroda – da su “balije” koljači, zlo sa jataganom u zubima, ustaše zakrvavljenih očiju i do lakata krvavih ruku… pa ih je, prema toj slici, opravdano uvijek i svugdje ubijati – na najgore i najsvirepije načine.

Tri godine je trebalo agresoru da smisli najgori način na koji se želio osvetiti Tuzli što je tako čista i što razotkriva njihove laži.

To je bila ta granata na Kapiju. Granata na tuzlansku mladost. Granata u srce svakog čovjeka koji u sebi ima imalo ljudskosti.

A kada je dokazano ko je i odakle pucao, kada je dokazano ko je zločin naredio – Srbija je prigrlila zločinca kao majka dijete, i dan danas ga čuva u svom krilu.

Mi nismo kao oni – ali je očito da se “oni” niti kaju niti mijenjaju.
Njima su i danas Karadžić i Mladić heroji.
Njima je Velika Srbija, kojoj sada tepaju “Srpski svet”, i dalje cilj.
Država Bosna i Hercegovina se i danas negira, a radi se na otcjepljenju njenog dijela – nastalog upravo na ovakvim i sličnim zločinima, i na genocidu.

Dokle ćemo izdržati da ne budemo kao oni?