Nakon što je Ajatolah proglasio pobjedu Irsna u posljednjem oružanom sukobu s Izraelom, američki predsjednik Donald Tramp pokušava se osjeća ugroženim u preuzimanju zasluga za prekid vatre – iako je američko učešće bilo retoričko i ograničeno na simbolično bombardovanje.

Prije nekoliko dana, Donald Tramp je u svom prepoznatljivom stilu kritikovao i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i Iran, zbog dešavanja nakon 12-dnevnog oružanog sukoba. Tramp, poznat po svom djetinjasto-jogunastom ponašanju i teatralnosti, zamjera Netanyahuu što je Izrael odmah po potpisivanju mira krenuo u žestoko bombardovanje Irana bez njegovog znanja i “odobrenja”. Istovremeno, s dozom samoljublja, kritikuje iranskog vrhovnog vođu Ajatolaha jer je proglasio Iran pobjednikom – i uz to Tramp sebi pripisuje navodne zasluge za “spasavanje života Ajatolahu”.

Ako već insistira na komentarisanju, bilo bi primjerenije da Tramp osudi Izrael zbog niza sramotnih atentata na iranske vojne i civilne zvaničnike – djela koja su čisti terorizam – umjesto što insistira na jednom jedinom slučaju gdje ni do pokušaja ubistva nije ni došlo.

Međunarodna javnost jasno vidi da Izrael nije prekinuo rat jer je pobjeđivao, nego upravo suprotno – jer je počeo da gubi kontrolu.

“Gvozdena kupola”, koja je predstavljana kao neprobojan odbrambeni sistem, pokazala se itekako šupljom. Izrael je ostajao bez presretačkih raketa, a iranski projektili su sve češće pogađali ključne mete – od Tel Aviva i drugih grafova koje su oretvarali u Gazu, do vojnih, obavještajnih i finansijskih objekata. Počeli su i napadi na Izraelske luke – ekonomske arterije države.

Uz sve to, zabilježen je i značajan egzodus – čak 50% jevrejske populacije na okupiranoj palestinskoj teritoriji željrlo je napuštati zemlju pa im je “država” Izrael čak zvanično zabranila odlazak.

Odluka Izraela da se povuče nije imala nikakve veze s Trampom.

I Iran je također bio na izmaku resursa, ali u pozadini su se pojavili saveznici – Pakistan, Rusija, Kina i Sjeverna Koreja – čime se stvorila opasnost od šireg globalnog sukoba u koji bi SAD bila nevoljko uvučena.

U toj atmosferi, Tramp bezobrazno uporno pokušava da se “ubaci u sliku” – da predstavi sebe i Ameriku kao ključne igrače koji su omogućili mir. Međutim, njegova stvarna uloga bila je više slična “moljakanju”: za prestanak rada na obogačivanju uranijuma Iranu je ponudio velike ustupke.

Trampove ponude Iranu (prema medijima):

  1. Ekonomski paket od 20–30 milijardi dolara
    – Investicije u civilni (nenaoružani) nuklearni program Irana, u saradnji sa saveznicima SAD-a iz Zaliva.
  2. Povrat zamrznutih iranskih sredstava
    – Oko 6 milijardi dolara, koje se nalaze blokirane u međunarodnim bankama zbog američkih sankcija.
  3. Ukidanje pojedinih ekonomskih sankcija
    – Faza po faza: prvo ukidanje manjeg dijela sankcija, a zatim širi dogovor pod međunarodnim nadzorom.
  4. Dozvola za civilnu nuklearnu energiju – bez obogaćivanja uranijuma u Iranu
    – Iran bi mogao koristiti gorivo za elektrane, ali ne bi smio samostalno obogaćivati uranijum. Umjesto toga, gorivo bi dolazilo izvan zemlje (npr. iz Rusije ili Kine).
  5. Stvaranje regionalnog konzorcijuma za snabdijevanje uranijumskim gorivom
    – U kojem bi učestvovale i druge zemlje, kako bi se ograničila iranska samostalna kontrola nad nuklearnim ciklusom.
  6. Privremeno odgađanje dodatnih vojnih ili političkih pritisaka
    – U zamjenu za prekid obogaćivanja i raketnih testiranja.

Nema više arogantnih prijetnji već “moljakanje” – potez koji više odražava nemoć nego moć.

Stvari su se promijenile: Iran nije Irak, Ajatolah nije Gadafi, i američka nadmoć nije ono što je nekad bila. U pozadini je i pritisak arapskih zemalja koje strahuju za svoje bogatstvo i sigurnost. Sve više postaje jasno da se Iran neće ustručavati gađati i njih – bez najave i bez diplomatskog okolišanja.

Ako se ni Izrael – sa svom američkom podrškom – nije mogao oduprijeti iranskim udarima, kako će tek zemlje koje SAD samo nominalno brani?

Sada svjedočimo stvaranju novog vojnog bloka – nezvaničnog saveza Irana, Pakistana, Rusije, Kine i Sjeverne Koreje. Taj savez, sa zatvaranjem Hormuškog moreuza i nestabilnošću izraelske unutrašnje situacije, može značajno preoblikovati geopolitičku ravnotežu u svijetu.

Paralelno, vidimo i masovni odlazak Jevreja iz Izraela – proces za koji se čini da se dešava prirodnije i brže nego što su evropske sile mogle zamisliti kad su im, poslije Drugog svjetskog rata, “dodijelile” Palestinu kao rješenje za višedecenijski evropski antisemitizam.

Istina je da zapad ne brani Izrael zbog neke naročite ljubavi prema Jevrejima. Istorija pokazuje da su i Velika Britanija i SAD tokom 1930-ih i 1940-ih bile više nego nespremne da prihvate jevrejske izbjeglice. Englezi su ih slali nazad s brodova, a u Americi su ih dočekivale žičane ograde. Danas se Zapad ponaša drugačije – ne zbog saosjećanja, nego iz straha.

Jer jevrejske porodice poput Rotšajlda i sličnih imaju ogroman uticaj – finansijski, medijski, politički. Njihov bijes može destabilizovati ekonomije i izazvati globalne krize.

Zato ih ne brane iz ljubavi – nego iz straha. A strah je često snažniji motivator od lojalnosti.