Piše: Izudin Maleškić

Priča o jednom događaju iz perioda rata koju sam nedavno čuo možda je istinita, a možda je čak i izmišljena. Uglavnom akteri priče su tri nesretnika koji jedan drugom pokušavaju pokazati neku svoju vrijednost, al’ preko tuđih leđa.

Ironija je što se oni zasigurno ni po čemu ne razlikuju, osim po umišljenosti koja je kao takva bez ikakvog pokrića.

Bilo kako bilo, ova i neke slične priče odavno su nas trebale potaknuti da svako od nas pojedinačno, ali i kao društvo definiramo neke norme, granice i principe, bar da se danas koliko toliko smanji taj trend javnog demonstriranja vlastitog neznanja, primitivizma i vulgarnosti.

Nažalost, dok se ne dozovemo pameti ismijavanje naših gluposti i primitivizma prenosiće se sa koljena na koljeno.
Baš kao i u ovoj priči koja se navodno desila negdje u centralnoj Bosni gdje su linije sve tri zaraćene strane bile toliko blizu da su se vojnici u trenutcima nekog primirja mogli čak i raspravljati.
Teme se nisu birale, jednostavno su se nametale same od sebe.

Tako je bilo i tog dana kada je nekim čudnim algoritmom na dnevni red došao i Nikola Tesla.
Tema oko koje će se uvijek sporiti Srbi i Hrvati, bili oni iz Bosne i Hercegovine, Srbije ili Hrvatske, baš kao što to bi u ovom slučaju kada se nametnu pitanje među zaraćenim vojnicima čiji je zapravo Nikola Tesla?

Da Nikola nije bio to što je bio niti bi ko za njega znao, a niti bi on bio temom rasprave tamo nekih vojnika koji se ne svojom voljom nađoše u blatnjavim tranšeama uzavrelog bosanskog lonca.
Ono što je mozak Nikole Tesle podario čovječanstvu sada bi neki tamo Srbin, ili Hrvat to uknjižili i kao svoj doprinos ovoj našoj civilizaciji.

I kada se rasprava toliko rasplamsala, pa skoro da je došlo i do hvatanja za puške i nasumičnog rafalanja između dotičnih, Srbina s jedne i Hrvata s druge strane, umiješa se utom Bošnjak nekom svojom upadicom.

Taman kad je počeo jedan će ga od te dvojice onako sarkastično prekinuti.

Ti šuti, jedino šta ste do sada izmislili i doprinijeli ovoj civilizaciji je stupa za jabuke, i kako se pravi pekmez.
Udarac ispod pojasa reklo bi se.
Kao da je Nikola Tesla svoju slavu stekao zahvaljujući svom etničkom, vjerskom, nacionalnom ili geografskom porijeklu pa sad dobrim dijelom i ta dvojica osjećaju da imaju pravo na dio njegovog doprinosa, jer zaboga oni misle da zbog nekih zajedničkih poveznica sa Nikolom i oni polažu puno pravo na to.

Po toj logici i taj vječiti šaljivdžija na svoj račun, taj Bošnjak iz priče imao je puno pravo, bar kao musliman podsjetiti te svoje sapatnike iz tranšea na dostignuća iz medicine, astronomije, matematike, književnosti, umjetnosti i drugih disciplina koju podariše ovoj civilizaciji naučnici iz islamskog svijeta.

A da ne kažem da je bilo bolje da su polemisali oko domaćih imena iz sva tri etnosa koja isto tako svojataju kao svoja i sa lijeva i sa desna, i neka svojataju, baš kao i Nikolu Teslu, a koji su također dali mnogo i nauci i umjetnosti.

Pa i ta stupa za jabuke, koja datira još iz srednjeg vijeka održala se u upotrebi do današnjih dana, pa zar to ne govori dovoljno o genijalnosti izuma na koji bi svi trebali biti ponosni.
I nije to djelo nekog muslimana ili Bošnjaka, to je ipak doprinos civilizaciji naših zajedničkih predaka iz srednjevjekovne države koja se zvala Bosansko kraljevstvo.

Na kraju krajeva to verbalno ponižavanje naslijeđe je koje svoje korijene vuče još iz vremena bivše države.
Ono se nekako ukorijenilo, pa i prihvatalo kao bezazleni soft šovinizam koji je na takav način, osim ismijavanja imao za cilj i perfidnu demonstraciju nadmoći i superiornosti jednih u odnosu na druge.

Ali ako nam je prošlost bila takva morali bi se potruditi da nam budućnost bude bar malo bolja.
Prvo bi morali sa vrata skinuti uteg inferiornosti i sa mnogim se navikama razdružiti.
Morali bi se osloboditi okova žrtve.
Naprosto kao da uživamo u toj ulozi pa tako glorifikujemo sve one koji su doprinijeli ili pomogli da budemo što veća žrtva.

Fali nam prkosa, ponosa i dostojanstva.
Nažalost, sve dok nam u fokusu interesovanja javnosti budu afere estrade i dok nam uticajni i ugledni ljudi svoju vrijednost budu pokazivali svojim primitivizmom, nasilništvom i stranačkim karticama, a takvih nažalost imamo od samog dna društva pa do vrha vlasti, drugi će nam sve češće i češće govoriti,

Ti šuti…