Geopolitičke iluzije naspram realnih kapaciteta – Retorika i realnost: dvije različite slike u BiH

Advokatski tim bivšeg predsjednika entiteta RS Milorada Dodika uputio je 6. augusta zahtjev Sudu Bosne i Hercegovine za zamjenu zatvorske kazne u trajanju od godinu dana novčanom kaznom. Riječ je o mogućnosti iz Krivičnog zakona BiH, prema kojoj jedan dan zatvora iznosi 100 KM (50 eura), što znači da bi Dodik svoju kaznu mogao platiti 36.500 KM (oko 18.000 eura).

Time je, uprkos ranijim izjavama da ne priznaje Sud BiH, de facto prihvatio presudu kojom je pravomoćno osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane obavljanja bilo kakve javne funkcije – zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH.

Istog dana, 6. augusta, Centralna izborna komisija BiH mu je oduzela mandat predsjednika Republike Srpske, stečen na općim izborima 2022. godine. Protiv ove odluke je dozvoljena žalba, ali pravne posljedice su već pokrenute.

Srpski narod u BiH na historijskom minimumu moći

U trenutku kada političko rukovodstvo Republike Srpske gubi uporišta i moć, dolazi i simbolična “podrška” iz Rusije. Ambasada Ruske Federacije u BiH osudila je odluku CIK-a i ocijenila da je “došao trenutak istine za BiH”. Međutim, ovakva poruka iz Moskve više liči na pokušaj destabilizacije nego na stvarnu podršku – a njene posljedice bi srpski narod u BiH mogao platiti skuplje nego 1995. godine.

Velikosrpska politika je tada, podsjetimo, doživjela potpuni poraz – i u Hrvatskoj (operacija “Oluja”) i u BiH gdje je “bosansku Oluju” spriječila samo odlučna intervencija SAD-a dok je Banjaluka bila “na točkovima”

Danas, 30 godina kasnije, srpski narod u BiH je politički razjedinjen, ekonomski iscrpljen i međunarodno izoliran. Pozivi na bilo kakvu avanturu ili konfrontaciju samo bi pogoršali ionako tešku situaciju.

Rusija daleko, nemoćna i zaokupljena sobom

Mogućnost ruske vojne pomoći Republici Srpskoj je čista iluzija. Rusija je već gotovo tri godine zaglavljena u krvavom i iscrpljujućem ratu u Ukrajini, gubi vojnu opremu i ljudstvo u ogromnim količinama, i suočava se s pojačanim sankcijama, padom vojne reputacije i unutrašnjim napetostima. Vojna intervencija u BiH, u srcu NATO okruženja, bila bi čisto samoubistvo za Moskvu – ni puta ni leta preko NATO zemalja.

Osim verbalnih poruka i simbolične “podrške”, realna pomoć Rusije nije moguća. A upravo takva “pomoć” može gurnuti srpski narod u BiH u dodatnu izolaciju, pritiske i sankcije – čak i vojne vježbe NATO-a u okruženju mogle bi biti pojačane.

Srbija: Bezubi vojni papirni tigar

Srbija, koju Dodik pokušava predstaviti kao zaštitnika Srba u BiH, suočena je s vlastitim problemima. Politički režim Aleksandra Vučića je nestabilan, opterećen korupcijskim aferama, protestima i sve većim nezadovoljstvom u narodu.

Vojno, Srbija je “bezubi tigar od papira” – brojno mala, sa starom opremom, bez moderne tehnologije i logističke dubine. U slučaju bilo kakve oružane konfrontacije, njena vojska ne bi mogla održati ni defanzivne linije, a kamoli izvoditi ozbiljne operacije.

Federacija BiH: Vojna i industrijska nadmoć, visok moral zbog ratnih zločina i genocida iz devedesetih, i sve uz sasvim izvijesnu stratešku podršku Turske

Za razliku od Republike Srpske, Federacija BiH doživljava snažan uspon u sektoru namjenske industrije i vojne modernizacije. Kompanije poput “Igmana” iz Konjica, “Pretisa” iz Vogošće, “BINAS-a” iz Bugojna, “UNIS-a” iz Sarajeva i drugih proizvode streljivo, eksploziv, minobacače i raznu vojnu opremu u milijunskim serijama, najviše za tržišta NATO-a. Ta industrija ne samo da je profitabilna, već rapidno povećava tehničke i operativne kapacitete.

Oružane snage BiH, iako institucionalno zakočene političkim opstrukcijama iz RS-a, posjeduju komandni kadar školovan po NATO standardima, jaču međunarodnu podršku i operativnu integraciju s partnerima u Evropi.

Dodatno, Federacija BiH – osobito kroz političku i kulturnu bliskost Bošnjaka s Republikom Turskom – ima snažnog regionalnog zaštitnika. Turska, koja se sve više etablira kao vodeća vojna sila jugoistočne Evrope i šire regije, pokazuje otvorenu i stratešku naklonost Bošnjacima u BiH.

U slučaju novih sukoba ili većih sigurnosnih prijetnji, realna je mogućnost da bi Turska pružila ne samo političku i logističku, nego i izdašnu vojnu, obavještajnu i humanitarnu pomoć. Turski vojni kompleks, predvođen savremenim dronovima, raketnim sistemima i obučenom vojskom, već se dokazao na više frontova – a njegovo prisustvo u BiH je institucionalno osigurano kroz prisustvo turskih trupa u sastavu EUFOR-a.

Za razliku od iluzorne podrške koju nudi Rusija Republici Srpskoj, podrška Turske Federaciji BiH – osobito Bošnjacima – ima i duboku historijsku, stratešku i operativnu osnovu.

Zaključak

Retorika o “pomoći” iz Rusije i zaštiti iz Srbije je opasna i duboko štetna za srpski narod u BiH. Umjesto da ih vodi ka stabilnosti, pravima i ravnopravnosti, Milorad Dodik ih gura u novi rat, iz kojega ovoga puta, za razliku od 1995, možda neće biti političkog izlaza.

Vrijeme je da srpski narod u BiH okrene leđa avanturizmu i usmjeri se ka miru, razvoju i dijalogu sa susjedima. Jer, neuspjesi političkih lidera ne smiju postati kolektivne tragedije naroda.