Dok su bombe padale, potpisivani su milijarderski ugovori, a Izrael ubrzano širio naselja na Zapadnoj obali

Dvadeset devet milijardi dolara – toliko je, prema zvaničnim podacima, Pentagon potrošio na vojnu operaciju protiv Irana.

Više od dva biliona dolara. Tolika je vrijednost sporazuma i investicija koje su, tokom i neposredno nakon sukoba, dogovorene između Sjedinjenih Američkih Država i zaljevskih monarhija.

Dok je pažnja svjetske javnosti bila usmjerena prema eksplozijama, raketnim napadima i rastu cijena nafte, odvijali su se i drugi procesi koji su ostali u sjeni rata.

Operacija „Epic Fury“ i cijena rata

Dana 28. februara 2026. godine Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli su operaciju „Epic Fury“, uz obrazloženje da je cilj spriječiti razvoj iranskog nuklearnog programa.

U operaciji je učestvovalo oko 40.000 američkih vojnika, bombarderi B-2 koji su polijetali iz savezne države Missouri te više udarnih grupa nosača aviona. Riječ je o najvećoj američkoj vojnoj mobilizaciji na Bliskom istoku od invazije na Irak 2003. godine.

Već u prvih šest dana Pentagon je potrošio više od 11 milijardi dolara, uglavnom na municiju i vazdušne udare. Ukupni troškovi operacije, prema navodima iznesenim u ovoj analizi, dostigli su 29 milijardi dolara.

Iran je odgovorio zatvaranjem Hormuškog moreuza, kroz koji prolazi približno petina svjetskih isporuka nafte. Posljedica je bio nagli rast cijena energenata na globalnom tržištu.

Milijarde koje su uslijedile nakon sukoba

Dok je rat još trajao, počeli su pristizati veliki investicioni i vojni sporazumi.

Saudijska Arabija najavila je ulaganja vrijedna 600 milijardi dolara u američku ekonomiju, uključujući vojni ugovor vrijedan 142 milijarde dolara, koji se opisuje kao najveća pojedinačna prodaja naoružanja u historiji.

Ujedinjeni Arapski Emirati predstavili su investicioni plan vrijedan 1,4 biliona dolara za narednu deceniju, s fokusom na energetiku, umjetnu inteligenciju i proizvodnju.

Katar je, prema istim navodima, dogovorio sporazume ukupne vrijednosti 1,2 biliona dolara, uključujući narudžbu aviona kompanije Boeing vrijednu 96 milijardi dolara.

Kada se svi ugovori saberu, njihova ukupna vrijednost premašuje dva biliona dolara.

Šta se dešavalo na Zapadnoj obali?

Autori ove analize tvrde da je istovremeno s ratom protiv Irana došlo do značajnog ubrzanja procesa širenja izraelskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali.

Već 8. februara 2026. godine, dvadeset dana prije početka bombardovanja, izraelski sigurnosni kabinet usvojio je mjere koje su, prema kritičarima, dodatno učvrstile izraelsku kontrolu nad palestinskim teritorijama.

Do aprila iste godine odobrena su 34 nova naselja u jednoj odluci, što predstavlja najveći pojedinačni paket odobrenja u posljednjim decenijama.

Prema podacima koji se navode u tekstu, od januara 2025. godine odobreno je gotovo 28.000 novih stambenih jedinica u naseljima, dok je broj novoosnovanih naselja dostigao historijski rekord.

Kritike: Rat kao distrakcija

Kritičari politike SAD-a i Izraela smatraju da je rat poslužio kao svojevrsna distrakcija, omogućavajući da se ključne promjene na terenu odvijaju daleko od fokusa međunarodne javnosti.

Prema toj interpretaciji, najveću korist izvukli su vojno-industrijski sektor, energetske kompanije i Izrael kroz širenje kontrole nad teritorijama na Zapadnoj obali.

Zagovornici ove teze tvrde da su mediji bili fokusirani na vojne operacije, rast cijena nafte i diplomatske pregovore, dok su se paralelno odvijali procesi koji bi dugoročno mogli imati značajne geopolitičke posljedice.

Pitanje koje ostaje otvoreno

Ako je vojna operacija koštala 29 milijardi dolara, a nakon nje uslijedili sporazumi vrijedni više od dva biliona dolara, postavlja se pitanje kome je rat zaista donio najveću korist.

Dok su građani širom svijeta osjećali posljedice kroz skuplje gorivo, rast cijena i inflaciju, najveće kompanije iz sektora odbrane, energetike i tehnologije bilježile su nove milijarderske ugovore.

Historija će operaciju „Epic Fury“ možda pamtiti kao kampanju usmjerenu protiv nuklearnog naoružanja. Kritičari, međutim, tvrde da ugovori, investicije i promjene na terenu govore i o jednoj drugoj priči — priči koja se odvijala daleko od televizijskih kamera.