Nakon informacije o hapšenju trojice muškaraca zbog sumnje na posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga, uslijedile su prijetnje novinaru. Bez obzira na to ko je u pitanju i smatra li neko objavljenu informaciju netačnom, prijetnje novinarima predstavljaju ozbiljan pritisak na slobodu medija i ne mogu biti prihvatljiv način reagovanja.

Policija Srednjobosanskog kantona saopćila je da su u ugostiteljskom objektu u mjestu Dubravica kod Viteza pronašli materiju koja izgledom i načinom pakovanja asocira na opojnu drogu, nakon čega su tri osobe lišene slobode zbog sumnje na krivično djelo posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga.

Među uhapšenima su, prema navodima medija, Elvis Alijagić, njegov brat Alen Alijagić i Admir Kobilica. O njihovoj eventualnoj krivičnoj odgovornosti odlučivat će nadležni pravosudni organi, a do pravosnažne odluke važi pretpostavka nevinosti.

Međutim, slučaj je dobio i drugu dimenziju.

Nakon objavljivanja informacije o hapšenju, novinar portala 072info navodno je dobio prijeteću poruku od Alena Alijagića.

U poruci se, između ostalog, navodi: „Zapamtit ćeš ovo“, uz uvredljive i prijeteće izraze, te poruka da autor „ne prijeti tastaturom“.

Upravo taj dio slučaja zaslužuje posebnu pažnju.

Neslaganje s tekstom nije opravdanje za prijetnje

Svako ima pravo smatrati da je o njemu objavljena informacija netačna. Svako ima pravo tražiti ispravku, demanti ili zaštitu svojih prava pred nadležnim institucijama.

Ali prijetnja novinaru nije demanti, nije argument i nije način zaštite vlastitog ugleda.

Ako je objavljena informacija netačna, odgovor bi trebao biti jednostavan – navesti šta je netačno, ponuditi činjenice i zatražiti ispravku. Ako postoji sumnja da je novinar prekršio zakon, postoje institucije koje o tome odlučuju.

Prijetnje imaju sasvim drugu poruku: pokušaj da se novinar zastraši kako bi ubuduće razmišljao hoće li objaviti neku informaciju.

A upravo tu počinje problem koji je mnogo širi od jednog slučaja.

Novinari ne smiju biti meta zbog informacija koje objavljuju

Novinar koji izvještava o hapšenju, istrazi ili radu policije ne odlučuje o krivici osumnjičenih. Njegova uloga je da javnosti prenese informacije od javnog interesa, uz obavezu da poštuje profesionalne standarde i pretpostavku nevinosti.

Zato je važno jasno razdvojiti dvije stvari.

Osoba osumnjičena za krivično djelo ima pravo na odbranu. Novinar ima pravo na slobodno izvještavanje.

Jedno pravo ne isključuje drugo.

Ako postoji greška u tekstu, ona se može ispraviti. Ako postoji spor, može se rješavati institucionalnim putem. Ali prijetnje i zastrašivanje novinara ne smiju postati prihvatljiv obrazac ponašanja.

Posebno zabrinjava kada se novinaru poručuje da će „zapamtiti“ ono što je napisao. Takve poruke mogu imati za cilj da proizvedu strah i autocenzuru – da novinar sljedeći put odustane od objavljivanja informacije ne zato što nije tačna, nego zato što strahuje od posljedica.

Sloboda medija se ne brani samo kada prijetnje dolaze „drugoj strani“

Ovaj slučaj također podsjeća na jedno šire pravilo: prijetnje novinarima treba osuditi bez obzira na to ko je novinar, ko je osoba koja prijeti i o kojoj temi se izvještava.

Sloboda medija ne može biti pitanje političke ili lične pripadnosti.

Ako se danas opravdava prijetnja novinaru zato što je objavio informaciju koja se nekome ne sviđa, sutra se isti princip može koristiti protiv bilo kojeg drugog novinara i bilo kojeg drugog medija.

Zato je reakcija na prijetnje važna čak i onda kada se neko ne slaže s načinom na koji je određeni medij izvještavao.

Na netačnu informaciju odgovara se činjenicama. Na spor se odgovara argumentima i institucijama. Prijetnje nisu ni jedno ni drugo.

Nadležne institucije sada trebaju utvrditi sve okolnosti ovog slučaja i postupiti u skladu sa zakonom. A javnost bi trebala imati jasan stav: novinar ne smije biti zastrašivan zbog toga što radi svoj posao.

LuPortal temeljem članka CrnaHronika