„U javni prostor uvučeno je moje maloljetno dijete“ – formulacija koja otvara pitanje odgovornosti za način izvještavanja

Izjava ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo Kenana Magode na facebooku, nakon objavljenih informacije da je njegov maloljetni sin povezan sa slučajem paljenja fabrike jahti, razumljiva je iz ugla roditelja. Posebno dio u kojem govori o najtežim trenucima koje proživljava kao otac i daje podršku Tužilaštvu i policiji da utvrde sve činjenice.

Međutim, jedna formulacija iz njegove izjave zaslužuje posebnu pažnju novinarske i medijske zajednice:

„Ali danas je u javni prostor uvučeno moje maloljetno dijete i zato moram reagovati…“

Upravo ova rečenica može se razumjeti na više načina.

Ako je ministar želio reći da je njegovo maloljetno dijete u javnost dospjelo zbog postupanja punoljetnih osoba sa kojima je, prema medijskim navodima, uhapšeno ili povezano, onda je to trebalo jasno i nedvosmisleno napisati.

Jer maloljetnik se nije sam „uvukao“ u javni prostor.

Ukoliko je identitet ili povezanost njegovog sina sa slučajem dospjela u javnost kroz postupanje punoljetnih osoba, institucija ili drugih aktera, onda odgovornost za njegovo pojavljivanje u javnosti nije na novinarima koji su tu činjenicu eventualno objavili, već prije svega na onima koji su omogućili da informacije o maloljetniku postanu dostupne.

Razlika između zaštite djeteta i prebacivanja odgovornosti

Ovdje je važno napraviti jasnu razliku.

Novinari i mediji imaju obavezu štititi privatnost i identitet maloljetnika, posebno kada je riječ o osjetljivim okolnostima i mogućem krivičnom postupku.

Ali istovremeno, javnost ima pravo biti informisana o događajima od javnog interesa, posebno kada se radi o ozbiljnom krivičnom djelu i kada je u slučaj eventualno uključen sin javnog funkcionera.

Zato nije sporno što je Magoda reagovao.

Sporno je što formulacija „u javni prostor uvučeno moje maloljetno dijete“ može ostaviti utisak da su upravo mediji ili javnost odgovorni za to što se maloljetnik našao u centru pažnje.

A to ne mora biti slučaj.

Štaviše, takva formulacija može biti protumačena i kao svojevrsna indirektna zamjerka onima koji su otkrili ili objavili ono u šta je njegovo dijete, prema dostupnim informacijama, već bilo uključeno.

Ko je zapravo maloljetnika uveo u javni prostor?

To je pitanje koje bi novinarsko-etička zajednica trebala postaviti.

Ako je maloljetnik identifikovan ili njegovo učešće objavljeno mimo zakonskih i profesionalnih standarda, onda odgovornost treba jasno utvrditi.

Ali ako su informacije o njegovoj povezanosti sa slučajem došle iz policijskih, tužilačkih ili drugih izvora, onda je potpuno drugačije pitanje ko je omogućio da informacije o maloljetniku napuste institucionalni okvir i dospiju u javnost.

U tom slučaju nije dovoljno reći da je dijete „uvučenо u javni prostor“.

Treba reći ko ga je uveo, kako je informacija dospjela u javnost i da li je neko prekršio pravila zaštite maloljetnika.

Najosjetljiviji dio ipak je – pretpostavka nevinosti

Magoda u svojoj izjavi istovremeno pravi važan korak kada kaže:

„Ukoliko se navodi koji se danas iznose pokažu tačnim i ukoliko se utvrdi odgovornost mog djeteta…“

Time formalno poštuje princip presumpcije nevinosti.

Ali upravo zato je bilo važno da i prethodnu formulaciju preciznije objasni.

Jer ako se insistira na tome da tek nadležni organi trebaju utvrditi činjenice i odgovornost, onda se ne može istovremeno ostaviti prostor za interpretaciju da je neko drugi odgovoran zato što je slučaj dospio u javnost.

Novinarska zajednica mora imati isti standard prema svima

Ovo nije pitanje političke pripadnosti Kenana Magode niti njegovog odnosa prema medijima.

Isti standard mora važiti za svakog javnog funkcionera.

Ako je maloljetnik zaista neovlašteno identifikovan ili je objavljivanjem određenih podataka povrijeđeno njegovo pravo na privatnost, novinarska zajednica treba reagovati.

Ali ako se maloljetnik u javnosti našao zbog postupaka punoljetnih osoba, curenja informacija iz institucija ili drugih izvora, onda se odgovornost ne smije prebacivati na medije koji su o događaju izvještavali u javnom interesu.

Zaštita maloljetnika mora biti apsolutna. Ali zaštita maloljetnika ne smije postati razlog za stvaranje sumnje prema novinarima koji profesionalno izvještavaju o događajima od javnog interesa.

Upravo zbog toga bi Magoda dio rečenicr „u javni prostor uvučeno je moje maloljetno dijete“ motao dodatno pojasniti.

Jer javnost ima pravo znati: ko ga je uveo u javni prostor – mediji koji su izvijestili o događaju ili punoljetne osobe i institucije kroz čije je djelovanje informacija postala javna?

Od odgovora na to pitanje zavisi i ko treba snositi profesionalnu, etičku ili eventualno pravnu odgovornost.

LuPortal