Bilo da je riječ o slučajnosti, toponimu ili službenom nazivu – ime „Potočari“ za deponiju smeća je duboko neprimjereno

Na području grada Lukavca, na lokalitetu gdje se odlaže otpad koji prikuplja Javno preduzeće „Rad“, već godinama se koristi naziv „Potočari“ – bilo u značenju deponije u Potočarima, bilo kao „Deponija Potočari“, što implicira da je to njen službeni naziv.

Do danas nije poznato kako je tačno taj naziv ušao u upotrebu – da li je riječ o starom toponimu tog područja, neformalnom imenu koje se ustalilo među radnicima, ili službenoj odluci nekog od nivoa vlasti. Međutim, ma kako da je do toga došlo, ostaje činjenica da deponija otpada ne može i ne smije nositi ime koje dijeli sa mjestom koje je simbol stradanja i genocida – Potočarima kod Srebrenice.

Činjenica je da se naziv “Deponija Potočari” zvanično upotrebljava u službenim dokumentima u Gradu Lukavac, a mi donosimo samo jedan od njih: na 4. stranici dokumenta pod nazivom “PRIJEDLOG JEDINSTVENE CIJENE USLUGA PRIKUPLJANJA, ODVOZA I ODLAGANJA KOMUNALNOG OTPADA ZA DOMAĆINSTVA” o kojem se na 2. redovnoj sjednici GV Lukavac održanoj 26.02.2025. godine, pod tačkom 8. Dnevnog reda, trebalo raspravljati.

Potočari nisu tek naselje u Bosni i Hercegovini. Oni su postali simbol kolektivne boli, pogroma i najtežeg zločina počinjenog u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ime tog mjesta je urezano u historijsku i moralnu svijest svih nas. Koristiti ga, pa makar i nesvjesno, za označavanje gradske deponije – jeste čin nepažnje, neosjetljivosti, pa i poniženja.

Ovaj tekst nije motivisan političkim, populističkim ni dnevnopolitičkim razlozima. On je izraz građanske odgovornosti i potrebe da se ukaže na nešto što je tiho previđano, a što više ne smije ostati nerazjašnjeno i neispravljeno.

Zato apelujemo na sve nadležne institucije, od Grada Lukavca do uprave JP „Rad“, da u najkraćem roku pokrenu postupak promjene ovog naziva. Bez obzira kako je ime dospjelo u upotrebu – vrijeme je da se ukloni i zamijeni neutralnim, tehničkim ili geografskim nazivom koji neće vrijeđati ničiju bol niti narušavati dostojanstvo žrtava.

Ovo je najmanje što možemo učiniti, ali i obaveza koju dugujemo onima koji su stradali – i sebi, kao društvu koje želi pokazati da zna poštovati historiju i kolektivno pamćenje.