Kolumbijski grad zasadio je 880.000 stabala i 2,5 miliona biljaka, snizivši temperature i do tri stepena. Istovremeno, u Lukavcu se decenijama stara stabla uklanjaju zbog parkinga, asfaltiranja i pripreme zemljišta za novu gradnju

Dok se gradovi širom svijeta suočavaju s posljedicama klimatskih promjena i sve češćim toplotnim valovima, pojedine lokalne zajednice ulažu značajne napore kako bi povećanjem zelenih površina zaštitile svoje stanovnike i poboljšale kvalitet života.

Jedan od najpoznatijih primjera dolazi iz kolumbijskog Medellína, grada koji je od 2016. godine zasadio čak 880.000 stabala i 2,5 miliona biljaka. Ulice, avenije, parkovi i obale rijeka povezani su u veliku zelenu mrežu koja je u pojedinim dijelovima grada snizila temperaturu i do tri stepena Celzijusa.

Osim što je doprinio rashlađivanju urbanih područja, ovaj projekat doveo je do poboljšanja kvaliteta zraka, povećanja biodiverziteta i povratka brojnih lokalnih životinjskih vrsta u gradske zone.

Zahvaljujući ovim rezultatima, Medellín je dobio niz međunarodnih priznanja, među kojima su Ashden Awards i C40 Bloomberg Philanthropies nagrade, koje se dodjeljuju gradovima s inovativnim pristupima borbi protiv klimatskih promjena.

Ovakvi primjeri nameću pitanje kojim putem ide Lukavac zadnjih 10 godina.

Grad koji se godinama suočava s problemima zagađenja zraka, visokim ljetnim temperaturama i nedostatkom kvalitetnih zelenih površina posljednjih godina svjedoči suprotnom trendu. Umjesto sadnje novih drvoreda i stvaranja urbanih zelenih koridora, građani sve češće gledaju uklanjanje stabala starih više decenija, a u pojedinim slučajevima i onih koja su rasla stotinama godina.

Njihovo mjesto nerijetko zauzimaju novi parking prostori, asfaltirane površine ili građevinske parcele pripremljene za izgradnju stambeno-poslovnih objekata.

Takav pristup otvara ozbiljna pitanja o dugoročnom planiranju razvoja grada. Dok savremeni urbanisti širom svijeta traže načine kako povećati broj stabala i smanjiti površine pod asfaltom, u Lukavcu se stiče utisak da se svako slobodno zemljište posmatra prvenstveno kao potencijalna građevinska parcela.

Posljedice takve politike ne vide se samo kroz gubitak prirodnog hlada. Svako posječeno stablo znači manje apsorbovanog ugljen-dioksida, manje filtriranih čestica prašine, više zagrijanog asfalta tokom ljetnih mjeseci i manje prostora za ptice i druge životinjske vrste.

Posebno zabrinjava činjenica da se odluke o uklanjanju zelenila često predstavljaju kao neizbježan dio razvoja, iako brojni svjetski primjeri pokazuju da razvoj i očuvanje prirode ne moraju biti suprotstavljeni ciljevi.

Medellín je pokazao da je moguće graditi, razvijati infrastrukturu i istovremeno povećavati broj stabala. U mnogim evropskim gradovima svaka nova investicija podrazumijeva i značajno povećanje zelenih površina, dok se postojeća stabla nastoje sačuvati gdje god je to moguće.

Zbog toga se sve češće postavlja pitanje da li je Lukavac izgubio ekološki kompas.

Ako grad koji već decenijama nosi teret industrijskog zagađenja nastavi smanjivati vlastite zelene površine, posljedice će osjećati upravo građani – kroz više temperature, lošiji kvalitet zraka i sve manji broj prirodnih prostora za odmor i rekreaciju.

Primjer Medellína pokazuje da drugačiji put postoji. Ostaje da se vidi hoće li i Lukavac u budućnosti prepoznati vrijednost drveća kao infrastrukturnog resursa jednako važnog kao asfalt, parking ili nova zgrada.