Novo naoružavanje kurdskih snaga otvara pitanje njihovog najnovijeg korištenja kao topovskog mesa na novoj fronti protiv Irana?

U posljednjim godinama sve češće se u međunarodnim analizama govori o intenzivnijem vojnom i logističkom jačanju pojedinih kurdskih formacija na Bliskom istoku. Prema brojnim izvještajima i procjenama analitičara, značajan dio te podrške dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država i Izraela, država koje u Kurdima već decenijama vide potencijalnog regionalnog saveznika.

Zbog toga se sve glasnije postavlja pitanje: da li kurdske snage ponovo postaju instrument u širim geopolitičkim planovima, ovoga puta usmjerenim prema Iranu?

Ova tema otvara staru dilemu koja prati kurdski narod već više od jednog stoljeća – da li su Kurdi saveznici velikih sila ili samo njihovo privremeno sredstvo u regionalnim sukobima.

Narod bez države i dug put borbe

Kurdi su jedan od najvećih naroda na svijetu bez vlastite države. Procjenjuje se da ih ima između 30 i 40 miliona, a žive na području koje obuhvata dijelove Turske, Iraka, Sirije i Irana.

Nakon raspada Osmanskog carstva početkom 20. stoljeća postojala je realna mogućnost stvaranja kurdske države. Međutim, geopolitički interesi velikih sila promijenili su planove i kurdski teritorij je podijeljen između nekoliko država.

Od tada kurdski pokreti vode političku i oružanu borbu za autonomiju ili nezavisnost.

Kurdi i rat protiv Sadama Huseina

Jedan od najvažnijih trenutaka u modernoj historiji kurdskog pokreta dogodio se tokom američkog rata protiv režima Sadama Huseina u Iraku.

Još tokom devedesetih godina Sjedinjene Američke Države podržavale su kurdske snage na sjeveru Iraka, a ta saradnja dodatno je ojačala tokom invazije 2003. godine.

Kurdske oružane formacije, poznate kao pešmerge, tada su postale ključni saveznik američke vojske na sjeveru Iraka. Dok su američke snage napredovale sa juga, kurdske jedinice su otvorile sjeverni front i izvršile pritisak na iračku vojsku.

Nakon pada Bagdada, Kurdi su dobili široku autonomiju unutar Iraka i vlastitu regionalnu vladu. Mnogi su tada vjerovali da je to prvi korak ka stvaranju nezavisnog Kurdistana.

Međutim, uprkos političkoj autonomiji, obećanja o nezavisnosti nikada nisu realizovana.

Kurdske snage kao partner Zapada u novim sukobima

Sličan obrazac ponovio se i tokom rata protiv takozvane Islamske države.

Kurdske snage u Iraku i Siriji postale su jedan od najvažnijih kopnenih partnera zapadne koalicije. Uz podršku američkog oružja, obuke i obavještajnih podataka, kurdske jedinice odigrale su ključnu ulogu u porazu ISIS-a na više frontova.

Istovremeno, politički lideri kurdskih pokreta očekivali su da će ta saradnja konačno dovesti do međunarodne podrške za stvaranje njihove države.

Ni tada se to nije dogodilo.

Kurdi i geopolitički pritisak na Tursku

Osim Irana, kurdsko pitanje ima važnu ulogu i u odnosima sa Turskom.

Turska ima najveću kurdsku populaciju u regionu i decenijama vodi borbu protiv kurdskih pobunjeničkih organizacija. Upravo zbog toga kurdsko pitanje predstavlja jednu od najosjetljivijih političkih tema u turskoj unutrašnjoj i vanjskoj politici.

U dijelu političkih i sigurnosnih analiza često se navodi da zapadne države i Izrael kurdski faktor vide i kao sredstvo održavanja pritiska na Tursku. Ankara je posljednjih godina sve aktivnija kao regionalna sila na Bliskom istoku, što je dovelo do povremenih tenzija sa zapadnim saveznicima.

U takvom kontekstu, podrška pojedinim kurdskim formacijama tumači se i kao način da se Turska drži u stalnom sigurnosnom opterećenju na vlastitim granicama.

Zbog toga turske vlasti često optužuju zapadne države da indirektno pomažu organizacije koje Ankara smatra terorističkim.

Novo naoružavanje i fokus na Iran

U aktuelnim geopolitičkim okolnostima sve se više govori o mogućem otvaranju novih frontova protiv Irana.

U tom kontekstu ponovo se spominju kurdske formacije koje djeluju u pograničnim područjima Irana, Iraka i Sirije. Prema tvrdnjama pojedinih regionalnih analitičara, zapadne obavještajne strukture već godinama održavaju kontakte s kurdskim grupama koje se protive vlastima u Teheranu.

Izrael također otvoreno govori o Kurdima kao potencijalnom strateškom partneru na Bliskom istoku. Izraelski politički vrh više puta je izražavao podršku ideji nezavisnog Kurdistana, što se u regionalnim političkim krugovima često tumači kao dio šire strategije obuzdavanja Irana.

Zbog toga se u političkim analizama sve češće pojavljuje teza da bi kurdske snage mogle postati važan faktor u eventualnom pritisku na Iran iz njegovog pograničnog područja.

Stara priča sa novim akterima

Međutim, historija odnosa Kurda i velikih sila pokazuje jedan ponavljajući obrazac.

Kurdske snage često su korištene kao lokalni partneri u regionalnim sukobima – protiv Iraka, protiv ISIS-a ili u različitim pobunama protiv centralnih vlasti u državama u kojima žive.

Ali svaki put kada bi sukob završio, politička obećanja o stvaranju nezavisnog Kurdistana ostajala su neispunjena.

Kurdi su pomagali velikim silama, ali su nakon završetka konflikta ostajali bez ključne političke podrške za vlastitu državu.

Pitanje koje ostaje otvoreno

Zbog svega toga danas se ponovo nameće jedno pitanje koje se sve češće postavlja u političkim i analitičkim krugovima:

Ako se kroz historiju nijedna velika sila koja je koristila kurdske pobune nije ozbiljno obavezala na stvaranje Kurdistana – zašto kurdski politički pokreti i dalje vjeruju da će ovaj put biti drugačije?

I zašto dio kurdskog političkog i vojnog rukovodstva i dalje vjeruje da će im upravo Sjedinjene Američke Države i Izrael donijeti ono što im nijedna velika sila do sada nije dala – vlastitu državu?