Građani i birači trebali bi na vrijeme prepoznati medijsku pristrasnost i ne dozvoliti da selektivno izvještavanje oblikuje njihovo mišljenje o političarima i strankama za koje će glasati na oktobarskim izborima

Izbori se ne dobijaju samo na predizbornim skupovima, društvenim mrežama i kroz političke programe. Veliki dio političke borbe vodi se mnogo ranije – kroz način na koji mediji izvještavaju o političkim akterima mjesecima, pa čak i godinama prije nego što građani izađu na biračka mjesta.

Zbog toga je pogrešno medijsku pristrasnost posmatrati samo kroz zvanični predizborni period. Do trenutka kada kampanja formalno počne, mnogi birači već imaju formirano mišljenje o političkim strankama, njihovim liderima i njihovim protivnicima. Upravo zato je mnogo važnije analizirati način izvještavanja tokom dužeg perioda, a ne samo mjesec dana pred izbore.

U mnogim sredinama moguće je primijetiti da pojedini mediji konstantno izvještavaju sa više simpatija prema jednoj političkoj opciji ili grupi stranaka. Nekada je to vrlo očigledno, a nekada suptilnije, ali se obrazac vremenom može lako uočiti.

Takvi mediji često od gotovo svakog poteza „svojih“ političara prave veliku vijest. Svaka posjeta, sastanak, fotografija, izjava ili administrativna odluka dobija značajan prostor, pozitivne naslove i naglašava se kao uspjeh ili dokaz sposobnosti. Nerijetko se i sasvim rutinske aktivnosti predstavljaju kao važni politički rezultati.

Istovremeno, kada se izvještava o političkim konkurentima, ton se mijenja. Pozitivne vijesti prenose se šturo, bez posebnog isticanja, dok se greške, nesporazumi ili kontroverze detaljno obrađuju. Ponekad nije potrebno ni da tekst bude otvoreno negativan. Dovoljno je da se o jednoj strani piše često, detaljno i afirmativno, a o drugoj rijetko, površno i bez ikakvog konteksta.

Posebno je zanimljiva pojava da neki mediji nekoliko mjeseci pred izbore naglo mijenjaju uređivačku politiku. Medij koji je ranije djelovao relativno uravnoteženo počinje sve češće objavljivati sadržaje koji idu u korist određenoj političkoj opciji. Povećava se broj pozitivnih priča, prenose se gotovo sva saopštenja jedne stranke, a kritički pristup postaje sve rjeđi.

Takve promjene ne moraju uvijek biti rezultat direktnog političkog uticaja. Ponekad su posljedica poslovnih interesa, finansijskih odnosa, oglašavanja ili očekivanja buduće saradnje. Međutim, građanima je manje važno zbog čega je došlo do promjene, a mnogo važnije da je prepoznaju.

Zato bi birači u Lukavcu, Tuzlanskom kantonu i širom Federacije BiH trebali posmatrati medije jednako pažljivo kao i političare.

Korisno je pratiti više različitih izvora informacija i postaviti nekoliko jednostavnih pitanja:

Da li isti političari stalno dobijaju naslovni prostor? Da li se jednoj stranci redovno daju pohvale, dok se prema drugima primjenjuju strožiji kriteriji? Da li se uspjesi jednih predstavljaju kao veliki događaji, a uspjesi drugih kao usputne informacije? Da li se kritika primjenjuje jednako na sve?

Odgovori na ta pitanja često otkrivaju više od samih tekstova.

Građani ne moraju biti medijski stručnjaci da bi prepoznali pristrasnost. Dovoljno je da posmatraju obrasce. Jedan tekst ne znači mnogo. Dvije ili tri vijesti također mogu biti slučajnost. Ali kada se isti obrazac ponavlja mjesecima, tada više nije riječ o slučajnosti nego o uređivačkom opredjeljenju.

U demokratskom društvu građani imaju pravo da znaju ko ih informiše, ali i na koji način ih informiše. Zato je važno da svoj sud o medijima ne donose tokom posljednjih nekoliko sedmica kampanje, nego na osnovu njihovog rada tokom cijele godine.

Jer prije nego što odluče kome će dati glas, građani bi trebali odlučiti kome vjeruju da ih objektivno informiše.