Izrael sve glasnije prijeti, ali vojna realnost otkriva pukotine u mitu o “nepobjedivoj” sili.

Kako se sukobi na Bliskom istoku zaoštravaju, retorika izraelskih lidera postaje sve oštrija, gotovo panična. Svakodnevne prijetnje „uništenjem“ Irana, „izravnavanjem“ Gaze i „iskorjenjivanjem“ Hezbolaha sve više liče na bijes onih koji gube kontrolu – a sve manje na samouvjerene poruke sile koja navodno „drži Bliski istok pod nadzorom“.

Upravo zbog tog nesrazmjera između riječi i djela, brojni geopolitički analitičari postavljaju neugodno pitanje: Da li je Izrael godinama pretjerivao u prikazivanju svoje vojne moći kako bi odvratio neprijatelje – a sada, suočen s višestrukim frontovima, pokazuje svoja ograničenja?

“Željezna kupola” ne štiti kao što se tvrdilo

Najveće razočaranje među Izraelcima i saveznicima dolazi iz jednog od simbola njihove odbrane – raketnog odbrambenog sistema „Željezna kupola“ (Iron Dome). Godinama hvaljen kao revolucionarna tehnologija presretanja raketa, sistem je u aktuelnim sukobima pokazao ozbiljne manjkavosti.

Amos Harel, vojni komentator izraelskog Haaretza, nedavno je napisao:

„Javni narativ o neprobojnoj ‘Kupoli’ više ne može da izdrži realnost. Presretanje više nije garantovano, naročito kad se istovremeno lansira više desetina projektila.“

Izraelska vojska je čak i službeno priznala da je sistem „zasićen“ u slučajevima masovnih raketnih baraža, posebno kada napadi dolaze istovremeno iz više pravaca – iz Gaze, Libana i čak iz Jemena.

U izvještaju agencije Reuters iz Aškelona navodi se:

„Mnogi građani osjećaju se prevarenima. Rečeno im je da ‘Kupola’ štiti sve — sada gledaju kako rakete padaju u njihova naselja i spaljuju kuće.“

Izjave koje razotkrivaju promjenu tona

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je prije nekoliko dana izjavio da će „Iran biti zgažen ako nastavi s prijetnjama“, ali čak i unutar izraelskog političkog establišmenta raste skepticizam.

Ehud Barak, bivši premijer i general, kazao je u emisiji Channel 12:

„Narod treba istinu. Ne možemo se oslanjati isključivo na mitove. Vojna moć nije samo propaganda — ona se mora dokazivati u stvarnim uvjetima.“

Na međunarodnoj sceni, izjave izraelskih lidera se sve češće doživljavaju kao političko signaliziranje više nego realna najava vojnih operacija.

Trita Parsi, potpredsjednik Quincy Institute for Responsible Statecraft, izjavio je za Al Jazeeru:

„Kada jedna zemlja stalno prijeti, a rijetko djeluje, to može značiti dvije stvari: ili se boji posljedica sukoba, ili više nema realnu vojnu prednost kakvu tvrdi da ima.“

Izrael u raskoraku između moći i straha

Izrael se trenutno suočava s opasnošću višefrontovskog sukoba: Hezbolah sa sjevera, Hamas i Islamski džihad sa juga, Huti s jugozapada, a Iran u pozadini — sve uz zabrinjavajuću nesigurnost unutar zemlje i sve teži balans u međunarodnoj podršci.

Daniel Levy, bivši izraelski pregovarač i predsjednik Middle East Projecta, zaključuje:

„Izrael više nije jedini akter s inicijativom. Njegova vojna nadmoć nije nestala, ali je relativizirana. U ovom trenutku, više strahuje nego što nadgleda.“

Kad propaganda padne, realnost udara

Izrael je godinama gradio mit o vlastitoj „nepobjedivosti“, djelomično istinit, ali u velikoj mjeri podržan pametno vođenim PR-om i strateškim savezima. Danas, taj mit se nalazi na testu — i pokazuje ozbiljne pukotine.

Retorika sve više liči na očajnički pokušaj zastrašivanja, a ne na prikaz stvarne kontrole. Ako Izrael izgubi monopol nad strahom koji je godinama koristio kao glavno oružje odvraćanja, moraće redefinisati i svoju vojnu doktrinu — ali i ulogu u regiji.

Jer u stvarnosti, čak ni najglasnija prijetnja ne zaustavlja raketu.