Slika Irana koju svakodnevno gledamo u zapadnim medijima možda više govori o interesima onih koji je kreiraju nego o stvarnom stanju na terenu

U posljednjim sedmicama Iran je ponovo u fokusu svjetske javnosti. Naslovi govore o masovnim protestima, kraju režima, bijegu najviših zvaničnika i navodnom raspadu državnog aparata. Međutim, ključno pitanje koje se rijetko postavlja glasi: koliko je ta slika vjerodostojna i ko je zapravo oblikuje?

Ko kreira „istinu“ o Iranu?

Najveći i najuticajniji, takozvani mainstream mediji, informacije uglavnom dobijaju iz „službenih izvora“, obavještajnih krugova, političkih analitičara i nevladinih organizacija sa sjedištem na Zapadu. Ti izvori nisu nužno netačni, ali su često ideološki, politički ili geopolitički obojeni.

Manji i nezavisni mediji, među kojima je i LuPortal, nemaju vlastite dopisnike u Iranu, niti direktan pristup terenu. Zbog toga su prinuđeni prenositi informacije koje dolaze upravo iz tih mainstream izvora, uz pokušaj dodatne analize i konteksta. Time se stvara zatvoren krug informacija u kojem isti narativ kruži kroz desetine medija, stvarajući privid jedinstvene istine.

Mediji, interesi i percepcija stvarnosti

Problem nastaje u trenutku kada se postavi pitanje:
Šta ako su izvori dezinformisani, selektivni ili svjesno usmjereni?

Veliki broj zapadnih medija nalazi se u vlasništvu korporacija, fondova ili pojedinaca čiji su interesi direktno ili indirektno povezani s političkim centrima moći. U takvom ambijentu, slika Irana može biti namjerno pojednostavljena, dramatizovana ili usmjerena ka destabilizaciji, posebno kroz naglašavanje unutrašnjih sukoba, ekonomskih problema i nezadovoljstva stanovništva.

To ne znači da u Iranu ne postoje protesti, kriza ili nezadovoljstvo – već da je način na koji se ti događaji predstavljaju jednako važan kao i sami događaji.

Trump, prijetnje i „fake news“

Dodatnu dimenziju ovoj priči daje i bivši američki predsjednik Donald Trump, poznat po oštroj, prijetećoj i konfliktoj retorici, kako prema političkim protivnicima, tako i prema medijima. Trump je u više navrata prijetio tužbama vrijednim milijarde dolara protiv medija koje naziva „fake news“, ukoliko ne odgovaraju njegovoj interpretaciji stvarnosti.

Takav odnos prema medijima pokazuje koliko je narativ postao oružje, a ne samo sredstvo informisanja. Ako se isti princip primijeni na Iran, jasno je da informacija više nije neutralna – ona postaje dio političkog pritiska.

Kome odgovara destabilizacija Irana?

Geopolitički gledano, Iran ima mnogo protivnika, ali i malo saveznika. Posebno se izdvaja Izrael, koji otvoreno izražava zabrinutost zbog iranskog raketnog programa i regionalnog uticaja Teherana.

Za Izrael – ali i za dio zapadnih saveznika – najpovoljniji scenario nije direktan rat između država, već unutrašnji sukob u Iranu. Građanski nemiri, podjele i slabljenje centralne vlasti predstavljaju način da se Iran oslabi iznutra, bez otvorenog međunarodnog konflikta i posljedica koje bi takav rat nosio.

Historijska paralela: Mossadegh i Reza Pahlavi

Ovakav scenario nije nov u iranskoj historiji. 1953. godine, demokratski izabrani premijer Muhamed Mossadegh svrgnut je s vlasti u operaciji koju su organizovale britanska i američka obavještajna služba (MI6 i CIA). Njegov „grijeh“ bio je nacionalizacija iranske nafte, čime je ugrozio interese zapadnih kompanija.

Nakon državnog udara, vlast je konsolidovao Reza Pahlavi, koji je uz snažnu podršku Zapada vladao Iranom autoritarno, ali „prihvatljivo“ za strane interese. Taj period ostavio je duboko nepovjerenje Iranaca prema stranim intervencijama – nepovjerenje koje i danas snažno utiče na političku svijest u zemlji.

Između realnosti i narativa

Iran se danas nesumnjivo suočava s ozbiljnim izazovima – ekonomskim, društvenim i političkim. Međutim, svaku informaciju koja dolazi iz velikih centara moći treba posmatrati s dozom kritičkog odmaka.

U svijetu u kojem se ratovi sve češće vode informacijama, a ne oružjem, pitanje više nije šta se dešava u Iranu, već ko nam i zašto priča baš takvu priču o Iranu.

Analiza: LuPortal