Decenijama slušaju ista obećanja, gledaju iste političke aktere i čekaju promjene koje često izostanu. Zbog toga bi najveći problem ovogodišnjih izbora mogao biti upravo pitanje koliko građana još vjeruje da njihov glas može nešto promijeniti.

Opći izbori u Bosni i Hercegovini zakazani su za 4. oktobar. Političke stranke već ulaze u izbornu utakmicu, pripremaju kampanje i slogane, pažljivo biraju poruke i obećanja kojima će ponovo pokušati pridobiti birače.

Ali postoji jedno pitanje o kojem se mnogo manje govori:

Hoće li građani uopće imati dovoljno volje da izađu na izbore?

Izborna apstinencija nije nova pojava u Bosni i Hercegovini. Problem je što se ona ne mora nužno temeljiti samo na nezainteresiranosti građana za politiku. Može biti posljedica upravo suprotnog – dugogodišnjeg političkog razočaranja u jedne te iste ljude i stranke.

Građanin izađe na izbore, povjeruje obećanjima, zaokruži kandidata ili stranku, a zatim četiri godine posmatra šta se od svega obećanog zaista realizovalo.

I tako nekoliko puta.

Nakon određenog vremena sasvim je očekivano da dio birača počne postavljati pitanje: šta se mijenja mojim glasom?

Obećanja više nisu dovoljna

Predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini gotovo uvijek imaju sličan obrazac. Govori se o boljim platama, novim radnim mjestima, infrastrukturi, zdravstvenom sistemu, demografiji, borbi protiv korupcije, evropskom putu i boljem životnom standardu – kao da do tada nisu uopšte bili u vlasti.

Nakon izbora, međutim, dio tih obećanja ostane upravo ono što je i bio – predizborno obećanje.

Problem nastaje kada se isti politički akteri nekoliko godina kasnije ponovo pojave pred građanima sa novim obećanjima, a da prethodna nisu ostvarena ili da za njihovo neispunjavanje nikada nisu ponudili ozbiljno objašnjenje.

Tada se ne troši samo politički kredibilitet pojedinca ili stranke.

Troši se povjerenje u izborni proces.

„Svi su isti“ je politički opasna rečenica

Jedna od najopasnijih posljedica takvog stanja jeste uvjerenje da su „svi isti“.

Građanin koji to zaista vjeruje više ne pokušava pronaći bolju političku opciju. Jednostavno odustaje od izbora.

A upravo je to možda najveća pobjeda političke apatije i stranaka i “lidera” koji opstaju na vlasti decenijama..

Jer na izborima ne pobjeđuje samo onaj ko dobije više glasova. U određenom smislu pobjeđuje i onaj ko uspije uvjeriti dovoljno ljudi da ne vrijedi glasati za bilo koga.

Zato političke stranke ne bi trebale razmišljati samo o tome kako će motivirati svoje članove i tradicionalne birače.

Trebale bi se zapitati šta su uradile s povjerenjem onih koji su im posljednji put dali svoj glas.

Birač pamti više nego što političari misle

Političari često računaju na to da će nekoliko mjeseci pred izbore ponovo aktivirati stare teme i ponuditi nova obećanja.

Ali birač danas ima mogućnost da uporedi ono što je obećano sa onim što je urađeno.

Pamte se cijene, plate, odlazak mladih, stanje javnih preduzeća, zdravstvene usluge, infrastruktura, problemi sa vodom, zagađenje, korupcijske afere, zapošljavanje podobnih i brojne druge stvari koje direktno utiču na svakodnevni život.

I zato će ovogodišnji izbori biti i svojevrsni test političkog sjećanja građana.

Hoće li građani ponovo povjerovati istim obrčanjima istih ljudi?

Hoće li kazniti one koji nisu ispunili ono što su obećali?

Ili će jednostavno ostati kod kuće?

Najveći protivnik izbora možda nije politički protivnik

Političke stranke će se u kampanji boriti jedne protiv drugih.

Ali njihov zajednički problem mogao bi biti mnogo veći – sve veći broj građana koji više ne vidi smisao u političkom izboru.

Ako građanin zaključi da njegov glas ne donosi promjenu, onda nije potrebno nikakvo političko uvjeravanje da bi ostao kod kuće.

Dovoljno je razočaranje.

Zato bi se pred ovogodišnje izbore trebalo postaviti jednostavno pitanje:

Da li su političari svojim radom tokom prethodnog mandata zaslužili da građani ponovo izađu na izbore i daju im svoje povjerenje?

Odgovor na to pitanje neće dati političke stranke u svojim saopćenjima.

Dat će ga građani – 4. oktobra.

A moguće je da će najzanimljiviji rezultat ovogodišnjih izbora, osim broja osvojenih mandata, biti upravo odgovor na pitanje koliko ljudi više nije željelo učestvovati u političkoj utakmici čiji su ishod već unaprijed počeli doživljavati kao nevažan.