Piše: Izudin Maleškić, brigadir u penziji

Zanimljivo je koliku je medijsku pažnju privukao samo jedan, neuobičajeno kratak razgovor novinara Zvonka Komšića sa Nebojšom Vukanovićem koji je prekinut skoro na samom početku na pitanju oko navijanja za fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

Zanimljivo je kako se politička temperatura podigne tako brzo na sporednim stvarima, pa makar to bila i ona najvažnija. S druge strane životno važna pitanja decenijama se guraju pod tepih, ili nam čak prolaze potpuno neprimjećeno.
Šute novinari, šuti akademska zajednica, a bogami šute i građani.

Od političara se ne traže odgovori na daleko važnija pitanja koja se tiču ostanka mladih u državi, pa ni odgovore na pitanja koja muče srednju i stariju populaciju. Ispade tako da je najvažnije pitanje da li neko navija ili ne navija, i za koga navija.

Ali kada se dođe u treću životnu dob shvati se važnost nekih drugih pitanja koja bez jake države nisu ništa drugo do puka milostinja i početak tihog umiranja.

Prvo pitanje je penzija, kolika je i hoće li se uopšte dočekati, i drugo je kvalitet zdravstvene zaštite.
Tek tada shvatamo koliko su zapravo nebitna ta jeftina pitanja poput ovog oko navijanja.

Za reprezentaciju Bosne i Hercegovine uvijek će biti dovoljan broj onih koji će navijati, naravno ukoliko budemo na vrijeme prepoznavali i adekvatno odgovarali na sve izazove s kojim se država bude suočavala, a koji bi državu mogli koštati njenog opstanka, pa tako i opstanka same reprezentacije.

Najzanimljivije je kako nam se upravo takva pitanja provlače ispod radara potpuno neprimjetno, pa se možda neka čak svjesno ignorišu.

Jedno od takvih pitanja bilo je nedavno na dnevnom redu Skupštine Grada Banja Luke o kojem su odbornici raspravljali, a radi se o prijedlogu za uvođenje civilne obuke mladih u dobi od 18 do 25 godina koja bi trajala 24 dana i koja bi mladim dala osnovna teorijska i praktična znanja u slučaju elementarnih nepogoda i drugih vanrednih situacija.
Rekli bismo zanimljiva briga za mlade i njihovu budućnost.

Podsjećam kako je i ranije bilo obuka koje su se ne tako davno izvodile tajno po kampovima u istočnoj Bosni, oko čijeg su se postojanja vodila medijska prepucavanja i svakako negirao svaki pomen na njih.

Zapitajmo se da li je ovaj najnoviji prijedlog samo nastavak tih ranijih obuka?
Sagledavanjem šire slike doći ćemo do stvarnog motiva kako ranijih tako i ove obuke.


Koliko god se ranije negiralo postojanje takvih kampova za obuku ili se današnji prijedlog iz Banja Luke umotavao u neko drugo ruho poput ovog prijedloga za obuku mladih za elementarne ili neke druge nepogode kristalno je jasno da je sve u funkciji stalnog narativa o odcjepljenju Republike Srpske. 

A gdje ima dima tu bi zasigurno moglo biti i vatre.

U današnjem nestabilnom svijetu kada se komšije i susjedi značajno naoružavaju i uvode obavezni vojni rok za svoje mladiće, odnosno osnovnu vojnu obuku koja će trajati 75, odnosno 60 dana, i još pri tome kada imate pojavu tajnih obuka, pa i najavu novih obuka iz Republike Srpske onda nije više pitanje hoće li, nego je pitanje samo vremena kad će se ponoviti ona rečenica “Dragi Nedime šta nam ovo rade?“.

Prijedlog za uvođenje sličnog vojnog roka u Bosni i Hercegovini za sada sigurno ne može proći.

Isto tako ni o značajnijem naoružavanju OS BiH ne možemo govoriti, niti se nadati u skoroj budućnosti.
Postavlja se pitanje, ako ništa nismo naučili iz vlastite prošlosti hoćemo li bar nešto naučiti iz današnjih dešavanja u svijetu. Korisnih lekcija ima bezbroj.

Čak i scenario kada nam je nedavno Aleksandar Vučić stopiranjem isporuke baruta ugasio namjensku proizvodnju morao je upaliti neke alarme.
Ni poslije toga izgleda nismo ništa naučili, a da jesmo to bi se već vidjelo kroz neke konkretne mjere, pa bi možda danas mogli očekivati također nekakve mjere i na ove najave koje dolaze iz Banja Luke.


Da pitanje obuke mladih u Banja Luci nije nimalo naivno, i da je ta obuka zapravo samo maska za klasičnu vojnu obuku pokazuje primjer iznenadne pojave na društvenim mrežama tobožnjeg poziva za obuku u OS BiH.

Ovim se pozivom zapravo samo otvaraju vrata za razno razna spinovanja kojim će se zamagliti planirana namjera koja dolazi iz entiteta RS.
Svakako da bi u funkciji izgradnje povjerenja najbolje rješenje bila odluka da se osnovna vojna obuka za sve bosansko hercegovačke mladiće organizira i sprovede upravo kroz OS BiH, kao jedinu legalnu i referentnu strukturu za takvu vrstu obuke.
No želje su jedno, a političke prilike na terenu su nešto drugo.

Možda je baš to navijanje za reprezentaciju Bosne i Hercegovine pokazalo da stanje na terenu, uprkos retrogradnim politikama, pokazuje ipak želju za normalnijim životom.

Ako pogledamo upravo kroz prizmu nedavnog navijanja onda možemo sa sigurnošću ustvrditi da Bosna i Hercegovina u svom okruženju ima mnogo mnogo više prijatelja nego što o tome misli i govori vlasnik Informera Dragan J. Vučićević.

Čak i Dodikova papagaj retorika pada u vodu jer se pokazalo upravo na pitanju navijanja da su građani Republike Srpske više okrenuti ka normalnom životu nego li ka njegovim bolesnim željama.

To su svakako ohrabrujući vjetrovi.

Nažalost pitanje sigurnost naših prostora, pa i svijeta uvijek je bilo u rukama budala, više nego što je bilo u rukama normalnih ljudi.

Potvrdu ove teorije vidimo ovih dana i na Bliskom istoku.
Ostaje na kraju samo da postavim pitanje kantonalnim premijerima i ministrima, gradonačelnicima i načelnicima gradova i opština kako to da “elementarne nepogode” i druge vanredne situacije ne brinu nikoga u ovom dijelu Bosne i Hercegovine?

Stvar je samo odluke, baš kao u Banja Luci, da li kroz obrazovni proces, Civilnu zaštitu, ili neke druge mehanizme.