Piše Izudin Maleškić, brigadir u penziji

Valjda nam se do sljedećeg obilježavanja 15.aprila, Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine razum bar malo razbistri.

Danas svjedočimo kako se i nakon skoro tri decenije od njene integracije u Vojsku Federacije BiH Armija Republike Bosne i Hercegovine koristi kao instrument za promociju svega onog što je od početka u suprotnosti sa ontološkom suštinom države Bosne i Hercegovine.

Znali su neprijatelji da se uništenje multietničkog karaktera Bosne i Hercegovine ne može napraviti bez uništenja multietničkog karaktera njene legalne i legitimne oružane sile, Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Stoga je od krucijalne važnosti bilo da razbijači cjelovite, međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine dobiju status strana u sukobu koji je započeo 1992.godine, što im je nažalost i uspjelo zahvaljujući infiltriranim kadrovima KOS-a u civilne i vojne strukture Bosne i Hercegovine, koji će kasnije odigrati ključnu ulogu i u razbijanju multietničkog karaktera Armije Republike Bosne i Hercegovine kroz čistke nebošnjačkih kadrova, afirmaciju i uvođenje snažnog vjerskog uticaja.

Uprkos tom procesu koji je zasigurno Armiji Republike Bosne i Hercegovine nanio nepopravljivu štetu, zatim i snažnoj medijskoj propagandi koja je svim silama nastojala prikazati Armiju Republike Bosne i Hercegovine u očima svijeta kao nekakvu muslimansku, odnosno bošnjačku vojsku ipak takav se narativ nikad nije ukorijenio kod samih pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine koji sebe nikada nisu doživljavali vojskom jednog naroda koja se bori samo za jedan narod i trećinu Bosne i Hercegovine.

Da li je u ratu bilo političke želje za podjelom Bosne i Hercegovine i kod dijela  bošnjačke političke elite? Bilo je.
Ipak, zahvaljujući političkim snagama koje su ostale vjerne ideji cjelovite Bosne i Hercegovine i Armiji Republike Bosne i Hercegovine do formalno pravne podjele države nije došlo.

Danas, zvuči pomalo paradoksalno al’ na pitanju Armije Republike Bosne i Hercegovine ne prestaju da se lome koplja upravo sa onim bošnjačkim dijelom koji se nikada nije odrekao podjele Bosne i Hercegovine, a sve pod plaštom brige za njenu cjelovitost.

Da je tim snagama stalo do cjelovite države za kakvu se borila i njena Armija one nikada ne bi dozvolile da jedan dio Armije Republike Bosne i Hercegovine bude istrgnut i osuđen na zaborav.

Tako su Zrakoplovne snage, kao integralni dio Armije Republike Bosne i Hercegovine, koje su dale svoj ogroman doprinos u odbrani i povezivanju enklava Srebrenica, Žepa, Goražde i Bihać sa slobodnom teritorijom, zatim u zračnom transportu naših snaga i materijalno-tehničkih sredstava, prevoženju ranjenika, zračnom prevoženju civilnog i vojnog vrha DANAS POTPUNO ZABORAVLJENE I NE POSTOJE u zakonima, muzejima, spomenicima i monografijama.

NE POSTOJI niti jedan datum koji svjedoči da je postojalo Zrakoplovstvo kao vid Armije Republike Bosne i Hercegovine.

S druge strane danas postoji ogroman broj datuma Kopnenih snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine kojim se obilježavaju dani korpusa, brigada, bitki, pa čak i pogibije pojedinaca.

Tako je zrakoplovstvo i zrakoplovce neko slučajno, ili namjerno zaboravio.

Kada je riječ o zaboravljanju, postavlja se pitanje kako nekome, razumom obdarenim objasniti da među “devet heroja” nije bilo mjesta za majora Mihajla Petrovića, Čedomira Domuza, Vinka Šamarlića, generala Jovana Divjaka, generala Stjepana Šibera i drugih.

Kako objasniti da se životi ljudi koji su poginuli za cjelovitu državu i slobodu svih njenih građana uokvire u vjersku pjesmu jednog naroda, odnosno kasidu.
Kako objasniti nekome da je veličanje ratnih zločinaca necivilizacijski i nemoralan čin, odnosno da je to nepoštivanje pravomoćnih presuda domaćih ili međunarodnih sudova, a s druge strane na plakatu Islamske zajednice gledati i braniti jednog isto tako pravomoćno presuđenog ratnog zločinca, generala Sakiba Mahmuljina.

Logiku “ako je za vas zločinac za nas je heroj” godinama gledamo kroz primjere Mladića, Karadžića, Praljka i drugih, i kao takva pokazala se vrlo efikasnom u razbijanju države, odnosno kao takva samo je još jedan klin u kovčegu cjelovite Bosne i Hercegovine.

Da li je danas obilježavanje Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine samo u funkciji političke promocije jedne stranke, pod čijom je dirigentskom palicom bila kadrovska politika kako nekada Armije Republike Bosne i Hercegovine tako i danas u OS BiH, ili je obilježavanje ipak samo u funkciji cementiranja zakulisnih aktivnosti dijela bošnjačkog političkog establišmenta na podjeli Bosne i Hercegovine na tri dijela, ili će obilježavanje morati biti ono što ono i treba da bude, a to je njegovanje sjećanja na odbranu teritorijalnog integriteta, suvereniteta, i multietničkog karaktera Bosne i Hercegovine.

U sve ovo mogli bismo se uvjeriti već naredne godine.

Možda i izbor novog Reis-ul-uleme donese neke nove vjetrove koji bi mogli okrenuti brod u drugom smijeru.

A što se tiče bošnjačkih generala u OS BiH koji, umjesto da su dali svoj doprinos organizaciji jedne impozantne svečane akademije povodom Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine i godišnjice 2.pješadijskog (rendžerskog) puka OS BiH u gradu Tuzli koji je centar Tuzlanskog kantona, oni su ipak odlučili da Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine iskoriste za promociju kako stranke tako i pred sudom presuđenog gradonačelnika Živinica s kojim su prodefilirali ulicama Živinica, a kasnije uz kafu s njim i proćaskali.

Da li je ovaj čin primjeren generalima OS BiH odgovor bi trebali dati Predsjedništvo BiH i ministar odbrane BiH.