Nakon što je Bakir Izetbegović navodno izjavio da su “Srbi loš narod”, uslijedile su burne reakcije. Među njima i javno pismo Seada Hadžiahmetovića, koje ga podsjeća na sve ono što je izgleda zaboravio – od FIS-a do granatiranog Sarajeva.

Nedavna izjava Bakira Izetbegovića, navodno izrečena u Dnevniku Federalne televizije – “Srbi su loš narod, neka su teške riječi, ali to je tako” – izazvala je oštre osude u javnosti. Jedna od najupečatljivijih stigla je u formi otvorenog pisma od novinara, bivšeg ratnog izvještača i Sarajlije Seada Hadžiahmetovića. Hadžiahmetović, koji je tokom agresije teško ranjen, a danas živi van Bosne i Hercegovine, kroz ličnu, dirljivu, ali i brutalno iskrenu priču, postavlja niz pitanja bivšem lideru SDA, podsjećajući ga na djetinjstvo, ratne dane i sve propuštene prilike za izgradnju pravednog društva.

U pismu evocira uspomene iz sarajevskog FIS-a, gdje su djeca bez obzira na vjeru i porijeklo igrala “lopte”, tukla se da bi dokazala snagu i, što je najvažnije – voljela jedni druge. Izetbegović se, tvrdi autor, tada nije pokazao ni kao igrač ni kao borac. Ni fizički, ni ljudski. Sjeća se kako ga je rahmetli Mise pokušavao ubaciti u igru, ali uzalud – “gledaj, budi rezerva, možda sazriš”, govorili su mu.

Hadžiahmetović priznaje da ga već dugo muče pitanja – šta je Bakira natjeralo u politiku? Babo? Kompleks? Lova? Ili nešto drugo? I ima li on uopšte pravo da generalizuje cijele narode, dok sam nikada nije ni osjetio istinsku bol rata, dok su drugi krvarili, gubili domove i voljene?

Podjseća Izetbegovića i na zajednički let avionom UNPROFOR-a 1994. godine. Hadžiahmetović, tada ranjen i bez ičega, u poklonjenoj odjeći i sa kćerkom koja se nadala školovanju vani. A Bakir, “lijepo obučen, s kravaticom”, ide na “važan sastanak”. Obojica su krenuli iz istog Sarajeva – ali sa dva potpuno različita tereta.

Pismo postaje još teže kada autor opisuje vlastite rane – ranjavanje snajperom, izgubljene stvari, spaljene fotografije, identitet koji je izgorio zajedno sa stanom. “Nemas ti pojma”, piše Bakiru, poručujući mu da se i dalje ponaša kao onaj dječak sa tribina – nesposoban da prepozna bol drugoga, ali sposoban da sudi čitavim narodima.

U snažnom završetku, autor podsjeća na činjenicu da su ljudi poput njega i Nermina Tulića ranjeni još 1992. godine, dok su neki drugi “slušali Dnevnike iz trezora”. Pitajući Bakira gdje je tada bio i šta je radio, ostavlja čitaocu da sam procijeni čije riječi danas vrijede, a čije ćutanje bi bilo zlato.

Pismo završava rečenicom: “Nisi ti dobar čovjek, Bakire. Nisi dobro. Liječi se. Možda ima još vremena. Mlad si!” – parafrazirajući i samog Izetbegovića, čije su riječi: “Neka su teške riječi, ali to je tako!” bile dovoljan povod da se oglasi čovjek kojemu više ne možete ništa oduzeti – jer su mu u ratu već sve uzeli.

Možda bi ćutanje bilo najbolji izbor. Ne zbog mira u vlastitoj glavi, nego zbog pristojnosti prema onima koji su previše toga već prešutjeli.