Svjedočenja učesnika pregovora otkrivaju da je hrvatska delegacija još u Dejtonu upozoravala na mogućnost da hrvatskog člana Predsjedništva BiH ne biraju većinski hrvatski glasovi, ali da međunarodni pregovarači takvo rješenje nisu željeli ugraditi u Ustav.

Godinama hrvatski politički vrh, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj, javnosti plasira tvrdnju da je Dejtonski mirovni sporazum navodno garantovao da hrvatskog člana Predsjedništva BiH biraju isključivo Hrvati, te da je takav sistem kasnije promijenjen ili izigran.

Međutim, izjave ljudi koji su direktno učestvovali u pregovorima govore sasvim drugačije.

Bivši sudija Ustavnog suda BiH i član hrvatske delegacije u Dejtonu Mato Tadić otvoreno je priznao da je hrvatska strana tokom pregovora pokušala precizirati način izbora članova Predsjedništva BiH, ali u tome nije uspjela.

Prema njegovim riječima, hrvatski pregovarači bili su svjesni mogućnosti da jednog dana hrvatskog člana Predsjedništva ne izaberu pretežno hrvatski birači. Zbog toga su tražili da se u Ustav unesu preciznije odredbe o tome ko može glasati za hrvatskog, a ko za bošnjačkog člana Predsjedništva.

Takav prijedlog međunarodni pregovarači nisu prihvatili.

Drugim riječima, problem na koji se danas pozivaju hrvatske političke stranke bio je poznat još tokom samih pregovora u Dejtonu.

Još zanimljivije je svjedočenje Jima O'Briena, člana američkog pregovaračkog tima, koji potvrđuje da su određene strane tražile dodatne mehanizme kako bi svaki član Predsjedništva bio vezan za određenu etničku grupu. Međutim, međunarodni posrednici takav koncept odbacili su smatrajući ga nespojivim sa demokratskim principima na kojima je građen Dejtonski sporazum.

To znači da se ne radi o propustu nastalom godinama kasnije, niti o naknadnim izmjenama Ustava, nego o svjesnoj odluci donesenoj tokom pregovora.

Zbog toga padaju u vodu brojne tvrdnje hrvatskih zvaničnika da je Dejton naknadno mijenjan na štetu Hrvata ili da je prvobitni sporazum garantovao model „legitimnog predstavljanja“ kakav danas zagovara HDZ BiH.

Čak je i bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač priznao da bi situacija bila drugačija da je hrvatska delegacija uspjela precizirati način izbora članova Predsjedništva tokom pregovora.

Suština problema, dakle, nije u tome što je neko kasnije promijenio Dejton, nego što hrvatska strana u Dejtonu nije uspjela ostvariti ono što je željela.

Dodatno svjetlo na cijelu priču baca i priznanje samog Tadića da je Hrvatska u tom trenutku imala druge prioritete, prije svega rješavanje pitanja istočne Slavonije i Baranje. Upravo zbog toga Zagreb nije bio spreman dovesti u pitanje kompletan mirovni sporazum zbog zahtjeva bosanskohercegovačkih Hrvata.

Iako danas mnogi političari govore kao da je Dejton nedvosmisleno bio na njihovoj strani, svjedočenja učesnika pregovora pokazuju da su stvarne okolnosti bile mnogo drugačije.

Znali su da Ustav ne garantuje da će Hrvata u Predsjedništvu birati isključivo Hrvati. Upozoravali su na to tokom pregovora. Pokušali su promijeniti tekst sporazuma. Nisu uspjeli.

Zato je teško govoriti o „krađi Dejtona“ ili njegovom naknadnom mijenjanju kada sami učesnici pregovora potvrđuju da tražene odredbe nikada nisu ni postale dio Ustava Bosne i Hercegovine.

Izvor: Politički.ba