Nakon 7. oktobra raste pritisak na izraelsku vlast da trajno zauzme Gazu, ali bi takav potez otvorio više problema nego što bi ih riješio, upozorava britanski analitičar

Izraelski mediji izvještavaju da premijer Benjamin Netanyahu planira trajnu okupaciju Gaze – potez koji je već duže vrijeme prisutan u retorici članova njegove vlade, naročito nakon stravičnih terorističkih napada 7. oktobra 2023. godine. Neki članovi izraelske vlade otvoreno su govorili o potpunom uklanjanju stanovništva Gaze i njegovoj zamjeni. Istovremeno, kruže informacije o američkom planu koji, iako nejasno ozbiljan, podrazumijeva strano upravljanje Gazom i transformaciju obale u neku vrstu “mediteranske rivijere”.

Lideri izraelskog pokreta doseljenika organizovali su proteste na granici sa Gazom, tražeći dozvolu da se nasele na tom području, kao što su to već učinili na Zapadnoj obali. Doduše, iako okupacija Gaze ne uživa većinsku podršku u izraelskoj javnosti, sve veći broj ljudi je smatra jedinim trajnim rješenjem.

Ali, to bi bila greška istorijskih razmjera. Okupacija Gaze ne bi riješila problem, već bi ga produbila. Umjesto demonstracije snage, okupacija se često pokaže kao tačka ranjivosti. Postaje otvorena rana države – žarište unutrašnjih i vanjskih neprijatelja. Nije slučajno da su stotine penzionisanih izraelskih sigurnosnih zvaničnika, uključujući bivše šefove obavještajnih agencija, uputili pismo Donaldu Trumpu tražeći od njega da izvrši pritisak na Netanyahua kako bi okončao rat, a ne da ga nastavlja u nedogled.

Zapadne zemlje već imaju bolna iskustva s okupacijom. Nakon napada 11. septembra 2001. – koje američki predsjednik Joe Biden često poredi s 7. oktobrom – Sjedinjene Države su svrgnule Talibane u Afganistanu i Sadama Huseina u Iraku, te uspostavile dugotrajnu vojnu prisutnost u obje zemlje, uz pomoć Velike Britanije i drugih saveznika.

U teoriji, ove okupacije su imale određene koristi. Afganistanska ekonomija je zabilježila rast neviđen još od 1970-ih. Smanjena je smrtnost novorođenčadi, a broj pismenih osoba drastično je porastao. Irak je danas manjkava, ali ipak funkcionalna demokratija. Neki posjetioci Bagdada čak svjedoče o miru i prosperitetu.

Ipak, Sjedinjene Države su te ratove izgubile. Bile su ponižene i poražene jer nisu imale odlučnost da upravljaju tim zemljama više od onih koji su im se suprotstavljali – bilo to Talibani u Afganistanu ili iranski saveznici u Iraku. Ne postoji razlog da vjerujemo da će Izraelci za deset godina biti voljniji da upravljaju Gazom nego što su to danas Palestinci.

Iako je Hamas oslabio, a Palestinsku upravu vodi 89-godišnji Mahmud Abas, ideja da bi vakuum u vlasti mogao biti ispunjen „dobrom stranom upravom“ je iluzija. U modernom svijetu, ma koliko bili uvjereni u ispravnost svojih namjera, okupatori se uvijek suoče s ogorčenjem i otporom stanovništva koje kontroliraju.

Ne treba zaboraviti da je Izrael već okupirao Gazu – od 1967. do 2005. godine. Kada se ta okupacija okončala, Hamas je preuzeo vlast na talasu nezadovoljstva i prijetnji. Jedina alternativa ponavljanju istog scenarija bila bi ne samo vječni rat, već i vječna okupacija – nova verzija Afganistana, ili Vijetnama bez kraja.

Svaki problem s hranom, vodom, strujom, svakom civilnom žrtvom, postao bi odgovornost Izraela. Većina država ne bi poželjela upravljati Gazom ni svojim najgorim neprijateljima. Zato bi izraelski lideri, zaključuje Snell, morali dvaput razmisliti prije nego što odluče da to učine dobrovoljno.

Izvor: The Telegraph