Iza priče o drogama, teroru i nafti krije se geopolitička strategija usmjerena na Kinu i globalnu raspodjelu moći

Dok se svjetska javnost spori oko poteza bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa prema Venezueli, mnogi, prema ovom tumačenju, promašuju suštinu. Rasprave se najčešće vode oko borbe protiv droge, terorizma ili kontrole nafte, ali prava pozadina, tvrde zagovornici ove teze, leži mnogo dublje u globalnoj energetskoj i geopolitičkoj računici.
Venezuela posjeduje najveće potvrđene rezerve nafte na svijetu – više od 300 milijardi barela, čija se vrijednost procjenjuje na gotovo 17 biliona dolara. Ipak, Sjedinjenim Američkim Državama ta nafta nije presudna. Ključni igrač kojem je ona potrebna jeste Kina.

Peking kupuje gotovo 90 posto venezuelanske sirove nafte, gotovo svu iransku, kao i značajan dio ruskog izvoza. Upravo u toj činjenici, prema ovom viđenju, leži Trumpova strategija. Cilj nije kontrola energije, već kontrola pristupa energiji.

Destabilizacijom Venezuele i istovremenim pritiskom na Iran, Kina bi se mogla naći u situaciji da izgubi veliki dio izvora nafte koji nisu pod američkom ili zapadnom regulacijom.

Time bi se, smatraju zagovornici ove strategije, ograničili kineski kapaciteti za vojne i tehnološke ambicije – od potencijalnog sukoba oko Tajvana do energetski zahtjevne dominacije u oblasti vještačke inteligencije.

U tom scenariju ne bi bilo potrebe za otvorenim ratom, pucnjevima ili formalnim objavama sukoba. Umjesto toga, koristila bi se poluga pritiska kroz energiju, finansije i savezništva, čime bi se spriječile i ambicije o jačanju BRICS-a ili potiskivanju dolara kao globalne valute.

Kako je to jednom sažeo senator Marco Rubio, Trump je, po ovom tumačenju, igrao dugu igru – pokušavajući nadmudriti rivale, preoblikovati saveze i ostvariti ciljeve bez direktne konfrontacije. Za njegove pristalice to nije bila nepromišljenost, već hladna i proračunata strategija.

Članak je napisan na osnovu analize Petera Lyncha

Ko je Peter Lynch?

Peter Lynch je jedan od najuspješnijih i najcjenjenijih investitora u historiji. Najpoznatiji je po upravljanju fondom Fidelity Magellan, koji je pod njegovim vodstvom postao jedan od najuspješnijih investicionih fondova svih vremena. Upravljanje fondom preuzeo je 1977. godine, sa samo 33 godine, i vodio ga je 13 godina, povukavši se 1990. u dobi od 46 godina.
Njegov prilagodljivi investicioni stil i jednostavna mantra „ulaži u ono što poznaješ“ učinili su ga uzorom kako profesionalnim investitorima, tako i običnim ulagačima.