Nakon što je večina u Gradskom vijeću Lukavac, uprkos protivljenju dijela javnosti i opozicije, odlučilo da jednu gradsku ulicu nazove po Srđanu Aleksiću – pripadniku Vojske Republike Srpske – možda je došlo vrijeme da se razmotri i dodatni korak u tom smjeru.

Vlada Republike Srpske donijela je odluku kojom se 5. juli proglašava Danom žalosti, povodom sjećanja na stradanja Srba u regijama Srednjeg Podrinja i Birča u periodu od 1992. do 1995. godine. Ista odluka usvojena je i u Brčko distriktu BiH, gdje će se, uz 11. juli – Dan sjećanja na genocid u Srebrenici, kao Dan žalosti obilježavati i 5. juli.

Na ove datume u oba entiteta i distriktu zastave se spuštaju na pola koplja, otkazuju kulturne manifestacije, a sportski događaji se prilagođavaju obilježavanju.

U svjetlu nedavne odluke Gradskog vijeća Lukavac da jednu od gradskih ulica nazove po Srđanu Aleksiću, pripadniku Vojske Republike Srpske koji je život izgubio spašavajući sugrađanina druge nacionalnosti, otvara se prostor za razmišljanje o širem pristupu kulturi sjećanja. Uprkos tome što je imenovanje ulice izazvalo polemike u lokalnoj zajednici, prijedlog je usvojen većinom glasova.

Postavlja se pitanje – ukoliko se gradska vlast već odlučuje na korake koji simbolično povezuju različite narative o prošlosti, da li bi, u istom duhu, mogla razmotriti i simboličnu gestu kao što je obilježavanje 5. jula?

Ova ideja ne mora biti shvaćena kao politička poruka, već prije kao pokušaj iskazivanja univerzalnog poštovanja prema svim civilnim žrtvama rata, bez obzira na etničku pripadnost. Iako bi ovakav prijedlog sigurno otvorio novu javnu raspravu, ona bi mogla doprinijeti i boljem razumijevanju različitih pogleda na tragična poglavlja prošlosti.

U vremenu u kojem se kolektivna sjećanja i dalje često tumače kroz podijeljene perspektive, svaki potez koji otvara prostor za dijalog i uvažavanje može imati širu vrijednost. Pitanje je samo – postoji li spremnost da se takav dijalog vodi otvoreno i odgovorno, na lokalnom nivou?