Američki predsjednik Donald Tramp priznao da su SAD i Izrael djelovali zajedno u napadu na iranska nuklearna postrojenja, dok Iran tvrdi da su objekti prethodno evakuirani i da nije bilo radijacione kontaminacije. Otvara se pitanje čiji interese zapravo štiti američki predsjednik.

Na sličan način kao što to decenijama radi Izrael, uz lažne rokove i bez prethodne najave, Sjedinjene Američke Države su jučer izvele iznenadni zračni napad na Iran.

Time je potvrđeno ono u što mnogi više i ne sumnjaju – da se ni Izraelu ni Sjedinjenim Američkim Državama ne može, niti smije vjerovati na riječ, ni u kojoj situaciji. Srećom po Iran, čini se da su tamošnje vlasti to odavno shvatile, za razliku od pojedinih sunitskih arapskih “muslimanskih braće” koje i dalje vjeruju u bratstvo i iskrenost izraelskih i zapadnih “partnera”. Sjaj zlata ih potpuno zasljepljuje kada se treba birati između braće po vjeri i braće po novčaniku.

Saudijski i drugi sunitski, teorijski i samoproglašeni “predvodnici i zaštitnici islama”, odavno su – radi ličnog ovozemaljskog, čisto materijalističkog komfora – stavili materijalno ispred duhovnog. Prodali su sve što se na američki i izraelski novac moglo prodati – uključujući i “ummet”.

Od prodaje i predaje Sadama, Gadafija i Sadata, pa do potpune ravnodušnosti prema svemu što Izrael čini Palestincima, sve više je upitna vrijednost i vjerodostojnost danas već izlizanih poštapalica poput “braća muslimani”, “sloga u vjeri” i sličnih, koje su u stvarnosti odavno postale prazne i obezvrijeđene fraze.

Danas se postavlja pitanje da li zemlje sunitskog pojasa Persijskog zaliva i Bliskog istoka uopšte zaslužuju da sebe nazivaju muslimanskim državama.

U svom javnom obraćanju, američki predsjednik Donald Tramp otvoreno je priznao da su SAD i Izrael „radili kao tim“ u napadu na iranska nuklearna postrojenja, nazivajući to zajedničkim naporom za uklanjanje „strašne prijetnje Izraelu“ – doprinos trećeg, arapsko-sunitskog, dijela “tima” ni ovaj put nije pomenut.

Tramp je iskoristio priliku da podsjeti i na likvidiranog iranskog generala Kasema Sulejmanija, izjavivši kako je on odgovoran za smrt hiljada ljudi.

– „Odavno sam odlučio da neću dozvoliti da se ovo ponovi. I neće se nastaviti“, poručio je.

Detalji napada

U operaciji je učestvovalo šest bombardera B-2 koji su ispustili 12 bombi GBU-57, tzv. „uništavača bunkera“, na nuklearni objekat Fordow. Također, američke podmornice su ispalile 30 Tomahawk raketa na objekte u Natanzu i Isfahanu. Dva dodatna projektila pogodila su i Natanz iz zraka.

No, prema iranskim izvorima, posljedice napada su bile znatno manje od onoga što američki predsjednik tvrdi.

– „Na temelju tačnih informacija, izjavljujem da, suprotno tvrdnjama lažljivog američkog predsjednika, nuklearni objekt Fordow nije ozbiljno oštećen“, rekao je iranski predsjednik Ebrahim Raisi za agenciju Tasnim.

Zamjenik direktora iranske državne televizije, Hassan Abedini, potvrdio je da su tri napadnuta postrojenja bila evakuirana još ranije.

– „Zalihe obogaćenog uranija su bile premještene, i nije bilo materijala koji bi mogao izazvati radijaciju“, izjavio je Abedini.

Reza Kardan iz Organizacije za atomsku energiju potvrdio je da „nema radioaktivnog zračenja izvan pogođenih objekata“, te da je život u okolnim područjima potpuno siguran.

Odmazda i izraelska reakcija

Izraelska vojska saopćila je da je Iran uzvratio napadima na teritoriju Izraela. Aktivirane su sirene u Tel Avivu i Jerusalemu, a prema prvim informacijama povrijeđeno je najmanje 11 osoba. Izrael tvrdi da su njihovi protivraketni sistemi u funkciji i da „presreću prijetnje“.

Ko zapravo vodi američku politiku?

Napad je otvorio i ozbiljna pitanja o stvarnim nositeljima američke vanjske politike. Mnogi se pitaju kako je Tramp, uprkos protivljenju većine građana SAD-a, ipak povukao ovako rizičan potez.

Sve više glasova upozorava da američki predsjednici, iako formalno izabrani voljom američkog naroda, uvijek djeluju u interesu izraelskog lobija i finansijskih centara moći.

U Trampovom obraćanju Izrael je bio u prvom planu, dok se o interesima američkog naroda jedva govorilo. Ovakva podložnost izaziva zabrinutost i ogorčenje širom svijeta, ali i unutar samih Sjedinjenih Država.

S obzirom na Trampovo ponašanje, neki već ironično predlažu da bi – ako Izrael preživi ovaj konflikt – možda bilo poštenije da u budućnosti američkog predsjednika biraju izraelski građani, jer ionako već odlučuju o pravcima američke vanjske politike.

Takav prijedlog zvuči radikalno, ali u kontekstu aktuelnih događaja – postaje sve manje apsurdan.