Izjava američkog državnog sekretara otvorila pitanje selektivnog pristupa međunarodnom pravu i priznanju država.

Američki državni sekretar Marco Rubio izjavio je da su planovi pojedinih zapadnih zemalja da narednog mjeseca priznaju palestinsku državu motivirani isključivo unutrašnjim političkim interesima, a ne realnim rješenjima za mir na Bliskom istoku.

– „To je simbolično i oni to rade prvenstveno iz jednog razloga, a to je njihova unutrašnja politika, njihova domaća politika“, rekao je Rubio, naglašavajući da su u Velikoj Britaniji, Francuskoj, dijelovima Evrope i Irskoj političke prilike postale antiizraelski nastrojene.

Ako su ti potezi zaista samo simbolični, onda bi se možda evropske zemlje, po uzoru na SAD, umjesto deklarativne podrške, trebale odlučiti na konkretne korake – pa čak i poslati svoje vojne snage u Palestinu kako bi osigurale da se njihove odluke i provedu u praksi.

Prema njegovim riječima, budućnost regije neće biti određena rezolucijama Ujedinjenih nacija niti izjavama premijera i predsjednika, već će zavisiti od trenutka kada palestinskim područjima prestanu upravljati terorističke organizacije. Govoreći u množini o palestinskim područjima, Rubio je naizgled svrstao Hamas i Palestinsku upravu u isti kontekst, iako potonja ima poluautonomnu kontrolu nad dijelovima Zapadne obale.

Rubio je podsjetio i na raniju tvrdnju da je odluka Francuske da prizna palestinsku državu direktno dovela do propasti pregovora o razmjeni talaca.

Međutim, ako međunarodno priznanje, kako tvrdi Rubio, „nije bitno“, postavlja se pitanje zašto SAD i druge zemlje ne povuku priznanje država koje su nastale isključivo zahvaljujući američkom uplitanju: Filipina (1946), Paname (1903), Južne Koreje (1948), Maršalskih Ostrva (1986), Mikronezije (1986), Palaua (1994), Kosova (2008) i Južnog Sudana (2011). One ne bi ni postojale bez međunarodne podrške – isto kao i Palestina.

Takav pristup otvara dilemu o poštivanju međunarodnog prava, jer stvara dojam da SAD postavljaju „zakon jačega“ iznad univerzalnih normi, dajući pravo svakoj državi ili njenom saveznika da nasilno oduzme teritoriju od druge zemlje kako bi stvorila novu.

Ako se, pak, radi o „biblijskim obećanjima“, tada bi u istu ravan trebalo staviti i vjerovanja starosjedilačkih naroda Amerike. Po toj logici, Manitu je zemlju namijenio Apačima, Komančima, Irokezima, Vranama, Ponijima i drugim indijanskim plemenima – pa bi im, po istom principu, trebalo dopustiti da „bijelog čovjeka“ protjeraju nazad u evropske zemlje.