Piše Izudin Maleškić, brigadir u penziji

Vraćanje prijedloga budžeta Bosne i Hercegovine za 2025. godinu iz Parlamenta Bosne i Hercegovine Predsjedništvu BiH na doradu na neki način vraća me na razmišljanje o nedavno objavljenom tekstu “Iluzija kao strategija” u kojem sam upravo kroz prizmu novca pokušao prezentirati odnos države Bosne i Hercegovine prema segmentu odbrane.

Za koji mjesec će se navršiti dvadeset godina od formiranja Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, a dvije decenije su sasvim dovoljan period za jednu ozbiljnu analizu, zaključke, i nove pravce djelovanja.

Reforma odbrane, praćena je od početka hvalospjevima najuspješnije reforme, i vremenom je tako dobila oreol svetosti o kojoj se ne može, i ne smije raspravljati na kritički način. Tabuiziranje ovog pitanja pogodovalo je samo rušiteljima OS BiH, koji izgleda nisu nikada ozbiljno ni prihvatili reformu.  

Poslije mirovnog sporazuma, potpisanog 1995.godine, proces integracija zaraćenih vojski kasnije i u jedinstvene oružane snage bio je logičan slijed događanja, samo je bilo pitanje kada će se desiti. 

Koraci u tom pravcu samo deceniju poslije kompleksnog i surovog rata koji su doveli do jedinstvenih oružanih snaga svakako treba pozdraviti i kao takvi predstavljaju značajan uspjeh društva.

Danas, ako izuzmemo činjenicu da su pripadnici OS BiH koji su netom prije bili na suprotnim stranama vrlo brzo se počeli zajedno upućivati van granica države u misije podrške miru u okviru NATO snaga što predstavlja svakako veliki uspjeh reforme, no nažalost po drugim pitanjima može se reći da reforna stagnira, da se nije puno odmakla od početka. 

Opremanje, modernizacija, školovanja, jednom riječju operativnost OS BiH u velikoj mjeri ovisi o donacijama prijateljskih zemalja. 

Nacionalni šavovi postaju sve vidljiviji, a tiha demilitarizacija, kao latentni epilog, sve je jasnija.

Nažalost na reformu odbrane gledalo se i gleda najviše kroz formacijsku strukturu i lokacije dok je pitanje finansiranja OS BiH skoro pa marginalizirano, a kadrovska politika u njenoj stvarnoj suštini pretvorena je u stranački instrement kontrole i uticaja, skoro slično praksi koja se bila uvukla u tursko društvo, a s kojom se zadnjih devet godina razračunava i turska vojska. 

U bošnjačkoj komponenti ta se kadrovska politika, žargonski jezikom kazano, često naziva “minder politika”, i ona je još uvijek vrlo aktivna.

S druge strane pitanje finansiranja OS BiH vremenom je postalo oružje u rukama secesionista, i oni taj instrument ne ispuštaju iz ruku. 

Najbolje se to vidi kroz pitanje budžeta i koliko svako dodatno izdvajanje za OS BiH postaje sporno i upitno, odnosno postaje sredstvom ucjena. 

Put rušenja OS BiH popločan je čak i neviđenim bezobrazlukom koji čak ide do granica zdravog razuma, pa čak problematiziranja i onog minimalnog našeg učešća na donirana sredstava, odnosno ko bi trebao platiti PDV-a na ta sredstva, donator ili mi. 

Stoga, ukoliko se stvarno na odbranu gleda državničkim očima onda bi nužno trebalo poslije izbora započeti procese definiranja novih politika prema odbrani, naročito u dijelu stabilnog i dostatnog finansiranja. 

Rješavanjem pitanja finansiranja otvara se put za rješavanje drugog krucijalnog pitanja, a to je stvaranje vlastite vojno obrazovne infrastrukture koja bi osigurala školovanje i zanavljanje profesionalnog kadra. 

Zašto konačno i Bosna i Hercegovina ne bi mogla imati svoju vojnu akademiju, pa čak i škole za najviše vojno obrazovanje.

Ništa nije nemoguće samo ako se odbrana uzme iz ruku politike koja je na odbranu gledala samo kroz prizmu ličnih interesa i koja je najvećim dijelom i kriva za današnje stanje.

Vremenom takvom politikom dobili smo praksu koja ne postoji nigdje u svijetu, osim u Bosni i Hercegovini.

Dobili smo bitne i nebitne oficire, bitne i nebitne pozicije, bitne i nebitne komande i jedinice.

Sva moć odlučivanja koncentrisala se u rukama pojedinaca, razvijali su se kultovi ličnosti koji su se na temelju te moći ponašali kao sveznadari, nerijetko čak mješali i u tuđe poslove, pa čak i izvan svojih organizacijskih cjelina i ovlaštenja.   

Jedan nedavni primjer koji se može naći na zvaničnoj stranici MO BiH najslikovitije prikazuje filozofiju takve politike. 

Vijest koja govori o nedavnoj promociji 14 mladih oficira na vojnim akademijama u Republici Turskoj umjesto u fokus da stavi te mlade oficire jer oni trebaju biti centralne figure i zvijezde događaja, vijest počinje sa generalom kao centralnom figurom. Da ne navodimo druge događaje sa potpuno istim šablonom. Šta je to do demonstracija kulta ličnosti.

Tako je bilo i ranije, tako je nažalost i danas, a tako će biti i sutra ako se kadrovska politika ne oslobodi uticaja stranačke politike.

Novim pristupima kadrovskoj politici možemo se nadati samo pod uslovom da se na scenu ne vrati stranka koja je najvećim dijelom i kriva za dosadašnju pogrešnu kadrovsku politiku. 

Naravno da je potrebno da i ostale stranke konačno shvate da jedan čovjek, makar to bio i ministar, u takvom okruženju samo je bijela kugla na bilijarskom stolu koja se samo odbija od martinela, i najčešće završava u nekoj od rupa, baš kao što se to nedavno desilo i u slučaju Dodik, Stevandić, Višković kojima tobože bi zabranjen ulazak u kasarnu Kozara. 

Oni ipak uđoše, još im generali i salutiraše.

Na kraju kao zaključak, reforma odbrane koja počiva na politički “podobnim” oficirima osuđena je na propast. 

Također, reforma odbrane koja je ohrabrivala i iznjedrila veliki broj oficira koji visoke činove i pozicije dobiše na “jeftinim magistarskim” osuđena je na propast.

Takvim kadrovima, profesionalni, sposobni, i oficiri sa integritetom su prijetnja, i oni se naravno na perfidan način marginaliziraju. 

A kada se takvi oficiri marginaliziraju ili sklanjaju onda se ni Oružanim snagama ne piše dobro, a ni državi. 

Stoga reforma reforme postala je nužnost.

Foto: MO BiH