Lider HDZ-a BiH godinama koristi taktičko “naginjanje” prema suprotstavljenim blokovima kao sredstvo pritiska, blokade i dominacije nad političkim procesima u BiH

Politička karijera Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH, sve više poprima obrise onoga što se može nazvati političkim sadizmom – ponašanja u kojem se kroz manipulacije, ucjene i blokade sistematski nanosi šteta partnerima, institucijama i građanima, sve zarad održavanja ličnog i stranačkog monopola, posebno u kontekstu predstavljanja Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Čović je majstor političkog balansa na ivici ucjene. Nekada je saveznik Milorada Dodika i dijeli njegove stavove o dezintegraciji države. Nekada pruža ruku tzv. “Trojci”, predstavljajući se kao faktor stabilnosti i “europskog puta”. Kada mu zatreba, koketira s Uredom visokog predstavnika, a kad to nije u skladu s njegovim interesima – optužuje ga za prekoračenje ovlasti. Međutim, zajednički nazivnik svakog tog zaokreta nije ideologija, nego interes – isključivo njegov i njegovog političkog kartela.

Krize koje je sam proizveo

Čovićev politički sadizam posebno dolazi do izražaja u trenucima kada se Bosna i Hercegovina nađe pred ključnim odlukama. Tokom 2022. godine, njegov HDZ blokirao je usvajanje budžeta institucija BiH, čime su bili dovedeni u pitanje održavanje izbora i funkcionisanje državne administracije. Cilj: natjerati političke partnere da pristanu na izmjene Izbornog zakona koje bi HDZ-u garantovale vječnu dominaciju nad pozicijom “hrvatskog člana Predsjedništva”.

Kada je Visoki predstavnik Christian Schmidt intervenisao nametnuvši dio izbornih rješenja, Čović ga je isprva podržao, da bi već nakon nekoliko mjeseci počeo dovoditi u pitanje njegov legitimitet, kako bi zadržao pritisak na domaće aktere i međunarodnu zajednicu.

Zloupotreba nacionalnog identiteta

Jedna od ključnih karakteristika Čovićevog političkog djelovanja jeste zloupotreba nacionalnog identiteta Hrvata u BiH. Iako tvrdi da djeluje “u interesu Hrvata”, realnost pokazuje da HDZ godinama kontroliše ključne poluge vlasti u Federaciji, a život običnog čovjeka – Hrvata, kao i svih drugih – postaje sve teži.

Sve dok se položaj “hrvatskog člana Predsjedništva” ne osvoji preko HDZ-a, za Čovića je izborni sistem nelegitiman. Time negira volju birača i druge političke opcije unutar hrvatskog korpusa. Njegova borba nije za jednakopravnost Hrvata – već za apsolutnu kontrolu nad kanalima moći kroz etnički monopol.

Savezništva po potrebi

Dragan Čović je tokom godina bio saveznik i Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, zatim i Trojke, a danas nastoji zadržati otvoren kanal i ka Banja Luci i ka Sarajevu – sve u zavisnosti od toga gdje vidi veću šansu da iznudi ustupke. Dok javno govori o potrebi stabilnosti, paralelno koristi svaku priliku za destabilizaciju ako mu zahtjevi nisu ispunjeni.

Njegova sposobnost da jednim danom sjedi sa liderima EU, a drugim dijeli političku agendu sa Dodikom, koji ne priznaje državu BiH, jasno pokazuje potpunu odsutnost principijelnosti.

Posljedice po budućnost BiH

Posljedice ove politike su pogubne. Umjesto integracije, BiH se vrti u krugu blokada. Umjesto napretka ka EU, institucionalni sistem se iscrpljuje u beskonačnim pregovorima sa ucjenjivačima. Umjesto međunacionalnog povjerenja, građani svjedoče sve dubljoj etničkoj podjeli i osjećaju nemoći.

A sve to ide u prilog Draganu Čoviću, koji svaku krizu koristi da potvrdi tezu da je “on nezamjenjiv”. Njegova moć raste što je država slabija, što su institucije nefunkcionalnije i što su politički protivnici spremniji na kompromis – samo da “deblokiraju sistem”.

Ključna poruka

Dragan Čović nije samo politički lider, već arhitekta političkog bola i zastoja. Njegov sadizam ne mjeri se otvorenom agresijom, već perfidnim manipulacijama koje suzbijaju svaki pokušaj suštinskog napretka u Bosni i Hercegovini.

Ukoliko se politička scena u BiH ne oslobodi ovakvih oblika ponašanja – bilo od Čovića, bilo od njemu sličnih – građani će nastaviti živjeti pod režimom gdje je moć važnija od države, a ucjena legitimnija od dijaloga.