Izjava Dragana J. Vučićevića, urednika i vlasnika Informera, da ne priznaje Kodeks novinara i novinarki Srbije jer „to nije nikakav zakon“ otvorila je mnogo važnije pitanje od toga hoće li jedan medijski čovjek prihvatiti profesionalna pravila. Može li se novinarstvo odvojiti od etike, moralne odgovornosti i časti, a istovremeno zadržati pravo da snažno utiče na javno mnijenje?

Na sjednici Regulatornog tijela za elektronske medije (REM) u Srbiji, članica tog tijela Dubravka Valić Nedeljković uručila je Vučićeviću Kodeks novinara i novinarki Srbije, uz publikacije s oko 400 novinarskih etičkih kodeksa koji se primjenjuju širom svijeta. Povod je bila rasprava o medijskoj pismenosti i profesionalnim standardima.

Vučićević je odgovorio da Kodeks ne priznaje, uz obrazloženje da nije zakon i da na takav stav ima pravo. Također je ukazao na to da pojedine redakcije u zapadnim zemljama imaju vlastite kodekse.

Formalno gledano, u jednoj stvari je u pravu: novinarski kodeks nije zakon i njegovo neprihvatanje samo po sebi ne predstavlja krivično djelo. Međutim, upravo takvo svođenje profesionalne odgovornosti na pitanje postoji li za neko pravilo zakonska kazna otvara ozbiljnu raspravu o smislu novinarstva.

Autor izvornog videa: Glas Srbije
Kodeks nije zakon, ali nije ni beznačajan dokument

Novinarski kodeksi nisu nastali da bi ograničavali pravo novinara da istražuju, kritikuju vlast, razotkrivaju korupciju ili iznose različita mišljenja. Njihova svrha je da odrede granice profesionalnog postupanja i zaštite javnost od zloupotrebe medijske moći.

Kodeks novinara i novinarki Srbije, koji su usvojili Udruženje novinara Srbije (UNS) i Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS), jasno propisuje obavezu tačnog, nepristrasnog, potpunog i blagovremenog informisanja. Od novinara zahtijeva provjeru činjenica, konsultovanje relevantnih izvora, razlikovanje činjenica od komentara, poštovanje dostojanstva i privatnosti te izbjegavanje govora mržnje i agresivne retorike.

Posebno je važno što kodeks ne obavezuje samo novinare. Za njegovu primjenu odgovorni su i urednici, vlasnici medija i izdavači.

Drugim riječima, vlasništvo nad medijem ne znači i pravo da se zanemare profesionalni standardi.

Na čemu počivaju novinarski kodeksi?

Novinarska etika nije proizvoljan skup pravila koji je neko sastavio prema vlastitom ukusu. Ona se oslanja na univerzalne vrijednosti i principe koji su prepoznati i u međunarodnim pravnim dokumentima.

Među njima su:

  • pravo na slobodu mišljenja i izražavanja;
  • pravo javnosti na pristup informacijama;
  • pravo na dostojanstvo, privatnost i zaštitu ugleda;
  • zabrana diskriminacije i podsticanja mržnje;
  • pretpostavka nevinosti;
  • pravo na odgovor i ispravku netačnih informacija;
  • odgovornost za posljedice javno izgovorene ili objavljene riječi.

Ovi principi imaju uporište u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, posebno njenim članovima 12. i 19, kao i u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima.

Zato je važno razumjeti jednu razliku: kodeks nije zakon, ali se njegovi principi u velikoj mjeri naslanjaju na vrijednosti koje su već zaštićene međunarodnim pravom i nacionalnim zakonodavstvima.

Postojanje stotina različitih novinarskih kodeksa ne znači da su svi identični. Redakcije mogu imati dodatna interna pravila, ali osnovne profesionalne vrijednosti ostaju prepoznatljive širom demokratskog svijeta.

Šta ostaje od novinarstva bez etike?

Novinarstvo bez kodeksa ne znači automatski da svaki novinar koji ne prihvata određeni dokument objavljuje neistine. Profesionalna odgovornost ne mjeri se samo formalnim članstvom u udruženjima ili potpisivanjem kodeksa.

Ali šta se događa kada medij sistematski zanemaruje pravila provjere informacija, nepristrasnosti, poštovanja dostojanstva, zaštite privatnosti i razlikovanja činjenica od komentara?

Tada se novinarstvo udaljava od svoje osnovne društvene funkcije i sve više postaje sredstvo za ostvarivanje interesa onih koji kontrolišu medijski sadržaj.

U takvom ambijentu:

  • neprovjerena tvrdnja može postati „činjenica“;
  • politički obračun može biti predstavljen kao novinarsko istraživanje;
  • lična diskvalifikacija može zamijeniti argument;
  • govor mržnje može se prikazivati kao sloboda izražavanja;
  • senzacionalizam može postati važniji od istine;
  • dezinformacija može biti plasirana kao informacija, a naknadna ispravka izostati.

Upravo zbog toga novinarska etika obuhvata i moralnu odgovornost.

Čast novinarske profesije ne proizlazi iz naziva medija, gledanosti, tiraža ili uticaja vlasnika, nego iz načina na koji se dolazi do informacija i kako se one predstavljaju javnosti.

U slučaju Informera, izjava njegovog urednika i vlasnika posebno je značajna jer dolazi od čovjeka koji upravlja medijem s velikim javnim dosegom. Ona sama po sebi nije dokaz da je Informer prekršio svaku odredbu kodeksa, ali otvara opravdano pitanje odnosa tog medija prema profesionalnim standardima i odgovornosti koju nosi njegova uređivačka politika.

Zašto je medijska moć pitanje javnog interesa?

Mediji nisu obični privredni subjekti. Njihov proizvod nije samo sadržaj koji građani mogu prihvatiti ili odbaciti. Oni svakodnevno utiču na način na koji ljudi razumiju političke događaje, društvene sukobe, rad institucija, međunacionalne odnose i postupke pojedinaca.

Medij koji raspolaže velikom publikom može doprinijeti otkrivanju korupcije, zaštiti ljudskih prava i unapređenju demokratije. Međutim, isti taj uticaj može biti zloupotrijebljen.

Ako medijski prostor postane sredstvo političkih, kriminalnih ili drugih interesnih krugova, posljedice mogu biti dalekosežne. Organizovano plasiranje neistina, targetiranje pojedinaca, huškanje, podsticanje netrpeljivosti i stvaranje neprijateljske atmosfere mogu dodatno produbljivati društvene podjele.

Zato se pitanje medijske odgovornosti ne može svesti na spor između novinara i njihovih kritičara. Riječ je o zaštiti prava građana da budu informisani, a ne manipulisani.

Sloboda medija nije pravo na proizvoljno postupanje bez odgovornosti. Ona podrazumijeva zaštitu novinara od političkih pritisaka, ali i zaštitu javnosti od medijskih zloupotreba.

Treba li kršenje kodeksa nositi opipljive posljedice?

Ovdje dolazimo do jednog od najvažnijih pitanja za Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Hrvatsku i ostale zemlje regiona.

Da li je dovoljno da medij prekrši profesionalne standarde, objavi neprovjerenu optužbu, targetira pojedinca ili plasira sadržaj koji može izazvati ozbiljne društvene posljedice, a da jedina reakcija bude eventualna osuda novinarskog udruženja?

Samoregulacija je važna, ali njena djelotvornost zavisi od toga koliko su mediji spremni prihvatiti odluke nezavisnih tijela i objaviti ispravke.

Ipak, rješenje ne bi smjelo biti jednostavno pretvaranje svakog novinarskog kodeksa u zakon. Takav pristup mogao bi otvoriti vrata političkoj kontroli medija i kažnjavanju kritičkog novinarstva.

Parlamentarna skupština Vijeća Evrope u Rezoluciji 2066 naglašava značaj samoregulacije i dobrovoljnog poštovanja etičkih kodeksa. Istovremeno, prepoznaje mogućnost koregulacije, u kojoj zakon uspostavlja okvir, a nezavisna medijska tijela nadziru primjenu profesionalnih pravila.

Zato bi za Balkan bilo korisno razmotriti zajedničke minimalne standarde i snažnije mehanizme odgovornosti, uz očuvanje posebnosti nacionalnih zakonodavstava.

To bi moglo podrazumijevati:

  • Nezavisna regulatorna tijela koja neće biti pod političkom kontrolom i koja će imati stvarnu mogućnost postupanja po pritužbama građana.
  • Obavezne i jasno vidljive ispravke kada se utvrdi da je objavljena netačna informacija.
  • Srazmjerne novčane kazne za zakonom utvrđene prekršaje, naročito kada se radi o ponavljanim i ozbiljnim povredama propisa.
  • Javnu evidenciju odluka regulatornih i samoregulatornih tijela, kako bi građani mogli pratiti ponašanje medija.
  • Odgovornost vlasnika i urednika, a ne samo novinara koji često nemaju stvarnu kontrolu nad uređivačkom politikom.
  • Zaštitu novinara i medija od SLAPP tužbi, političkog zastrašivanja i drugih pokušaja gušenja kritičkog izvještavanja.

Važno je naglasiti da kazne ne bi smjele biti izricane zbog samog neprihvatanja kodeksa, nepopularnog mišljenja ili kritike vlasti. One moraju imati zakonski osnov, nezavisan postupak i mogućnost sudske zaštite. Vijeće Evrope posebno upozorava na opasnost od proizvoljne i nesrazmjerne primjene zakona protiv novinara.

Sloboda medija mora podrazumijevati i odgovornost

Balkan ima posebno iskustvo s medijima koji su u različitim periodima bili instrumenti političkih obračuna, nacionalističkih kampanja i interesnih grupa. Zbog toga je izgradnja profesionalnih standarda mnogo više od pitanja novinarskog prestiža.

Potrebni su nam mediji koji mogu slobodno kritikovati vlast, istraživati kriminal, razotkrivati korupciju i objavljivati informacije koje moćni pojedinci ne žele vidjeti u javnosti.

Ali nam isto tako nisu potrebni mediji koji će slobodu izražavanja koristiti kao opravdanje za neodgovornost, manipulaciju i širenje mržnje.

Ne može postojati demokratsko društvo u kojem su političari odgovorni za svoje postupke, privrednici za svoje poslovanje, a mediji izuzeti od svake profesionalne i zakonske odgovornosti.

Kodeks nije zakon, ali je novinarstvu ono što je profesionalna savjest pojedincu. Zakon određuje šta je zabranjeno, a etika podsjeća šta je ispravno čak i onda kada za pogrešno postupanje ne postoji zakonska kazna.

I zato je možda najvažnije pitanje koje je otvorila rasprava u REM-u:

Ako novinarstvo ne podrazumijeva istinu, odgovornost, etiku, moral i poštovanje dostojanstva drugih ljudi, po čemu se onda razlikuje od obične propagande?

Izvori: Danas, Informer, Savet za štampu, Udruženje novinara Srbije, Ujedinjene nacije i Vijeće Evrope, Obrada i analiza: LuPortal